Najbolji film u prvoj polovini 2020. godine
Film “Hejter” reditelja jana Komasa
(Suicide Room, Corpus Christi) je ovogodišnji pobednik Filmskog festivala Tribeka. Poljski autor istražuje jedan od najvećih strahova modernog društva - paranoidnu misao da smo zarobljeni u kući Velikog brata. Budno oko nas posmatra, poput opsesivnog gejmera video-igre “Sims” neko manerviše našim postupcima, sudbina nam je predodređena i ono najgore – neko nas zloupotrebljava za sebično dobro. Jan Komasa koristi kamen spoticanja uzdrmane Evrope – navalu migranata, politička previranja, nacionalistički desničarski ekstremizam i ekonomsku nestabilnost i sve ih zajedno gura u mali blender sa prelivom sociopatskih crta ličnosti bez emotivnog kapaciteta i empatije. Janov “Hejter” je daleko emotivno osakaćeniji od prosečnog udarača u tastaturu kojem je ceo svet kriv za lične frustracije. Ovaj hejter je hladan kao boza, a svojim mrziteljskim rečima kontroliše emocije i jedne i druge strane.
Varšavsko sivilo se ne razlikuje preterano od osunčanog Pariza uz lepršavo “Bonjour, mademoiselle”. Kao i većina evropskih gradova suočen je sa sudarom ekonomski nezadovoljne građanske grupe u egzistencijalnom blatu sa fašističkom i nacionalističkom parolom, i liberalne, skoro pa dominantno elitističke grupe, sa interesnom nišom u neodemokratiji. Između dve vatre je Tomaz. Običan momak sa sela koji je radom, barem tako tvrdi, prokrčio put do Pravnog fakulteta u Varšavi. Porodica o kojoj ne govori je samo senka prošlog života, jer sada sedi za stolom sa najuglednijom porodicom iz Varšave koja ga stipendira.
Snobovska porodična skupina nema pojma da je njihov štićenik plagirao rad i da je izbačen sa fakulteta, a Tomaz ne zna da mu se smeju iza leđa i podrugljivo komentarišu njegove pokušaje da se predstavi kao gradsko dete. Jedini razlog zbog kojeg mu pomažu je sećanje na njegove problematične roditelje u čijem su selu letovali, pa i određena doza gotovo lažnog dobročinstva.
Socijalno nedovoljno inteligentni Tomaz je uporniji od mazge. Zove svakog poslodavca nakon što pošalje CV i zaustavlja svakog ko priča o poslu. Njegova opsesija društvenim mrežama ga vodi u zagrljaj beskrupulozne vlasnice za digitalne komunikacije koja mu kao probni zadatak servira – uništavanje karijere popularne blogerke. Uspešna realizacija projekata i Tomazova opsesivno-kompulsivna misao u vezi sa ćerkom snobovske porodice, dobija zagušljivo anksiozni ton koji naizgled dopadljivog lika čini okorelom psihopatom sa manipulativnim sposobnostima serijskog ubice. Osećaj da ga je društvo skalpelom odstranilo vodi Tomaza ka drugim načinima pridobijanja afirmacije njegove vrednosti. Politička kampanja, tačnije, urušavanje kampanje kandidata za gradonačelnika grada narativ tumba kao centrifuga veš na 1.100 obrtaja. Dok se tkanina lomi i gužva, Tomaz je traka koji bubanj okreće najvećom brzinom.
Jan Komasa očigledno zainteresovan za ideju manipulacije modernim sredstvima komunikacije na satiričan način u drugom činu filma, koristi MMORPG video-igru kao simbol vrlo lake i opasne igre za podsticanje izopačenih ideja o poimanju nacionalizma i političke ostrašćenosti. Glumac Maciej Musiałowski u ulozi Tomaza je maestralna filmska figura čije prisustvo u kadru ostavlja isti emotivni pečat kao i Finiksov – Džoker.
Istina je da “The Hater” na momente grize zalogaje koje ne može da sažvaće, naročito zbog pojedinih ideja koje su načete, a nisu potpuno realizovane.
Hejter voli da mrzi, ali još gore je kad je samo hejter bez ijedne emocije, stava, normativa i obraza.