Srpski seljak
Danas srpski seljak prosipa svoje mleko. Zato što vlast za njega nema sluha. Zato što ga ne sluša i ne razume.
Malo ih je preteklo. Sa srpskog sela pobegao je ko god je mogao. Otkad je titoizam krenuo da gazi srpsko seljaštvo, da otima i tera ga u zatvor, iz pokolenja u pokolenje, srpsko se selo gasilo. Gasilo i umiralo.
Prvo je od seljaka nasilno stvaran najamni radnik. Kakav je to komunizam ako nema radničke klase? Radnikom se lakše manipuliše nego seljakom. Radnik je zavisan od vlasti, podložan svakojakom uticaju i indoktrinaciji. Njega je mogućno prevaspitavati, ulivati mu „novu istinu“ u glavu, činiti ga bezbožnikom, upisivati ga u partiju, ubeživiti u Brozov kult ličnosti. Seljak je nepoverljiv, podozriv, sumnjičav. Konzervativan i svoj. Postoji dugo i zazire od vlasti. Zazire i buni se. Radnik se savija, seljak se mora slomiti.
Sve što je u modernoj istoriji Srbije vredno, sve što predstavlja naša nacionalna dostignuća, i materijalna i duhovna, stvorio je srpski seljak. Srbi su, kao narod, ponovo izbili na istorijsku pozornicu u poznom osamnaestom veku kao egalitarno, ruralno-patrijarhalno društvo bez plemstva i bez privilegovanih. Raja. Bez obrazovanih i prosvećenih. I taj je srpski seljak vojevao za svoju državu, svoje imanje, svoje pleme, u oba ustanka. Dizao je bune protiv Miloševe despotije iako je Miloš bio njegov. Taj je seljak, svojom ogromnom većinom, izglasao Ustav 1888, jedan od najdemokratskijih u tadašnjoj Evropi. On je odneo veličanstvene pobede u balkanskim i Prvom svetskom ratu i iskrvario najstrašnije. Četvrtinu je stanovništva izgubio.
Od seljaka su potekli i Karađorđe i Vuk Karadžić. I Jovan Ristić, i Nikola Pašić. I sve naše vojvode. I Cvijić, i Dučić. I toliki znameniti Srbi.
I srpski bogataši su bili seljačkog porekla: Kapetan Miša i Ilija Kolarac, na primer.
Srbi su seljački narod. Vole kneževinu, ne vole kneževe. Vole kraljevinu, ama ne vole kraljeve. Čuvaju svoju privatnu svojinu, svoju zemlju i imanje. Ginuće za otadžbinu i grdiće birokratiju. Seti se, poštovani čitaoče, Dankovog Milutina.
Nemojmo se lagati, poštovani čitaoče. Srpski je seljak voleo Dražu. Dražu i dražinovce. Bili su njegovi, kakvi god da su bili. Nedića onako, Ljotića nikako. Njegova je kokarda, petokraka mu je tuđa.
Srpski seljak trpi vlast dogod može, ama gunđa i psuje. Kad prekipi, on se pobuni. A kad se digne, Bože pomagaj.
Sad je desetkovan. Izmrcvaren, na kolena bačen. Boljševizam mu je srušio tradiciju, izmakao tlo pod nogama, oteo mu sina i unuka. Najzad mu je, nesrećniku, kičma pukla.
Kako je sprski seljak posrnuo, tako je posrnula Srbija. Nema više ko da da svežu krv, postojanost, pamet. Nema ko da nosi državu i hrani narod.
Najgore što nam se dogodilo jeste prekid, kidanje, diskontinuitet. Sasečeni smo u korenu, u biti, u postojanju. Ne prepoznajemo više ni ko smo, ni šta smo, ni odakle smo, ni kud smo pošli. A negdašnjem je srpskom seljaku, neukom i nepismenom, sve bilo jasno kao dan. Znao je i s kraljem, i s vladikom, i s poreznikom i sa strancem. Često milom, kad je moralo – silom.
Podsetiše me ovi srpski mlekari na ovu turobnu pripovest. Istorijsku, dakako. Današnja bi vlast, ruku na srce i ona prethodna i ona pre nje, da nas goni u fabrike i rudnike. Prilično je odmakla u trovanju zemlje, reka, vazduha. Od prelepe seljačke Srbije već osam decenija prave industrijsku zonu. Prljavu i depresivnu. Čitajte Zolu, za Boga miloga!
Umesto da pazimo to malo preostalog seljaštva kao zenicu oka, mi ih otpisujemo. Mirno gledamo kako prosipaju mleko, bacaju maline, uništavaju ono što su svojim rukama stvorili. Ima li nečeg zlokobnijeg od samodestrukcije?
Koliko je pravih seljaka u srpskom parlamentu? Od njih ni traga, ni glasa. Retki su i po opštinskim skupštinama, u javnosti, medijima...
Stidimo se seljaka, sklanjamo od njega, klonimo ga se. Seljak je postala uvredljiva reč. Sinonim za prostaka. A prostaci su u svim drugim društvenim slojevima, samo ih među seljacima nema.
Ova je Republika Srbija stvorena novembra 1944. Ovo nije ona Srbija rođena 1804. Zato u njoj za srpskog seljaka nema mesta. Na našu bruku i sramotu. I ogromnu štetu.
O užasu u školi „Vladislav Ribnikar“neke sledeće subote. Kad i ako budem u stanju...