SANJAM, DAKLE POSTOJIM
Šta je bogatstvo? Više prihoda, više rashoda plus u brigama koje se iskazuju kao minus - napisao je čuveni August Strindberg (22. januar 1849 - 14. maj 1912) u priči „Stvarnost je tek iluzija“.
PODSEĆANJE NA AUGUSTA STRINDBERGA, 110 GODINA OD SMRTI PISCA
ČUVENI PISAC PREMINUO JE NA današnji dan pre 110 godina u Stokholmu, gde je i rođen 22. januara 1849, ostavio je iza sebe preko šezdeset dela, smatra se tvorcem modernog pozorišta, naturalizma u književnosti, bavio se i slikarstvom...
Rođen je u porodici sa jedanestoro dece ne baš imućnog trgovca Karla Oskara Strindberga. Kao dete, bio je tih i povučen, otac mu je bio strog, biografi beleže da je u detinjstvu čitao mnogo knjiga o cvećarstvu i prirodnim naukama. Nakon majčine smrti otac se oženio oženio trideset godina mlađom Emilijom, koja je 22 godine radila kod njih kao služavka i sa kojom je August imao veoma loš odnos.
SVAĐA SA OCEM
Gimnaziju je završio 1867. u Stokholmu, potom upisao Univerzitet u Upsali koji je napustio nakon pola godine zbog odbojnosti koju je prema studijama imao i novčanih neprilika.
Radio je potom kao nastavnik u narodnim školama i privatni učitelj, oprobao se i na studijama medicine, pokušao da postane glumac u Kraljevskom dramskom pozorištu, gde je bio statista, 1870. odlučio da se vrati u Upsalu, počeo da piše, a sukobi sa profesorima učinili su da napusti studije bez diplome.
U tim mladim danima, pritisnut i materijalnim neprilikama, počeo je da piše književne kritike u značajnijim novinama, prevodio dečje pesmice s engleskog, 1874. dobio je i posao asistenta u Kraljevskoj biblioteci, koji je zadržao do 1882., izučavao kineski jezik...
Nakon jedne svađe 1876. godine, oca više nikada nije video.
Kao mladić, upoznao je udatu Šveđanku iz Finske, Siri fon Esen, ali to što je bila udata nije sprečilo Strindberga da je osvoji te su se venčali 1877. godine.
Strindbergov književni proboj, beleže biografi, započinje objavljivanjem romana “Crvena soba”, koji oslikava njegov boemski život u Stokholmu i koji mu je doneo slavu. Teoretičari ističu da je ovo delo označilo dolazak naturalizma u švedsku književnost, kao i književni period u Švedskoj poznat kao “osamdesete godine devetnaestog veka”.
OD SREDINE DEVEDESETIH GODINA 19. VEKA, STRINDBERG POČINJE DA SE BAVI I NAUČNIM EKSPERIMENTIMA, ALHEMIJOM
U delu “Novo carstvo” (1882), žestoko se obračunao sa švedskom javnošću u raznim situacijama, a zvaničnici su govorili da je lagao o njihovim porocima, da je u pitanju skandalozno pisanje. Zbog oštrih kritika, bio je prinuđen da napusti Švedsku i sa suprugom Siri fon Esen u septembru 1883. se nastanio u skandinavskoj umetničkoj koloniji u Gre sir Luanu u Francuskoj, nekoliko nedelja kasnije preselio se u Pariz, a kasnije u Oši, pored Lozane, na Ženevskom jezeru u Švajcarskoj.
NAD NJEGOVIM GROBOM JE KRST OD CRNE HRASTOVINE SA NATPISOM “O CRUX AVE SPES UNICA” (POZDRAV, KRSTE, JEDINA NADO)
POSTAO JE I SVOJEVRSNA IKONA RADNIČKOG POKRETA, ČIJIM ZALAGANJEM MU JE URUČENA “ALTERNATIVNA NOBELOVA NAGRADA”
U IZGNANSTVU
U inostranstvu, Strindberg je nastavio da piše i objavljuje dela snažno prožeta autobiografskim elementima poput zbirke pripovedaka “Brakovi”, i romana “Služavkin sin” i “Ispovest ludaka”, drame kao što su “Otac” i “Gospođica Julija”, kao i društveno kritička dela poput “Utopije u stvarnosti”. Zbog “Brakova”, tj. navodnog bogohuljenja obreo se i na sudu. Iako je oslobođen, borba oko knjige ostavila je psihičkog traga na njemu, i on se našao u izgnanstvu. Posle oslobađajuće presude, kritikovao je Švedsku akademiju, govoreći između ostalog da se sastoji od amatera.
Nakon razvoda 1891. godine, zapao je u umetničku krizu i preselio se u Berlin, gde je dane provodio u društvu, između ostalog, danas čuvenog slikara Edvarda Munka.
Tokom kratkog braka (1893–1897) s austrijskom novinarkom Fridom Ul, sa kojom je dobio ćerku Kerstin, Strindberga je sustigla snažna psihička kriza. Po simptomima, smatralo se da je reč o paranoji, a ovaj period, od avgusta 1894. do kraja 1896. godine, naziva se “inferno kriza”, iz koje su proistekla dela “Inferno”, ”Legende”, “Put u Damask”.
Od sredine devedesetih godina 19. veka, Strindberg počinje da se bavi i naučnim eksperimentima, alhemijom a njegova književna dela postaju obeležena i mistikom, simbolizmom...
Godine 1901. oženio se glumicom Harijet Bose, par je naredne godine dobio ćerku
An Mari (koja je umrla 2007. u svojoj 105. godini života), brak je trajao do 1904. a tokom tog perioda Strindberg je, između ostalog, pisao komade inspirisane Šekspirom (“Erik IV”, “Gustav III”), kamerne drame (“Nevreme”, “Pelikan”, “Spaljena zemlja”). Autobiografiju “Sam” napisao je 1903. pišući i kako druge ljude doživljava kao pretnju.
“Intimno pozorište” u kome su izvođeni njegovi komadi osnovao je 1907. a naredne godine preselio se u pansion “Plavi toranj” gde se danas nalazi njegov muzej.
STRAH OD RAKA
Biografi pišu da se osećao umornim, strahovao da boluje od raka (što se ispostavilo kao tačno), da je tokom tih poslednjih godina života žestoko kritikovao društvene i političke (ne)prilike što je u javnosti prouzrokovalo žustru debatu. Postao je i svojevrsna ikona radničkog pokreta, a kako je zabeleženo, na njegov 60. rođendan hiljade ljudi su uzvikivale Strindbergovo ime ispred njegovog doma, a istovremeno je nekoliko gradskih pozorišta izvodilo njegove predstave.
Ostalo je zapisano da je, budući da je bilo jasno da kontroverzni Strindberg nikada neće dobiti Nobelovu nagradu za književnost, na inicijativu političara Seta Heglunda i uz podršku radničkog pokreta među tzv. običnim narodom održan nacionalni skup kao “alternativna Nobelova nagrada”. Uz pomoć 15.000 potpisnih listi i 40.000 donatora (iz radničke klase) skupljena je pozamašna suma od preko 45.000 kruna na Strindbergov
63. rođendan, 1912. godine, kada je preko 10.000 ljudi sa bakljama i zastavama, uz pratnju muzičkog udruženja radničkog pokreta, paradiralo kraj njegove kuće jedne zimske večeri, dok je pisac sa malim društvom stajao na balkonu. Sakupljeni novac uručen mu je
2. marta, iako je sam Strindberg uz veliku zahvalnost izjavio da ne može da primi takav dar od siromašnih ljudi.
Poznavaoci književnosti napominju da njegova kasna dela (“Plava knjiga” 1907, “Široko seoski putevi” 1909...) karakteriše bavljenje verom, okrenutost njenoj snazi...
Sa ovog sveta otišao je 14. maja 1912, u 64. godini života, sahranjen je 19. maja, a nad njegovim grobom je krst od crne hrastovine sa natpisom “O crux ave spes unica” (Pozdrav, krste, jedina nado), a među njegovim najčešće korišćenim citatima su i:”više volim tišinu. Tada možete čuti misli i videti u prošlost. U tišini ne možete ništa sakriti... kao što možete rečima.”, “Sanjam, dakle postojim”, “Sve se može desiti, sve je moguće i verovatno. Vreme i mesto ne postoje; na značajnim osnovama stvarnosti vrti se mašta, tkajući nove šare; mešavina sećanja, iskustava, slobodnih fantazija, nesklada i improvizacija...”.