Otac nacije ili poslednji evropski diktator
Aleksandar Lukašenko vlada Belorusijom već 26 godina kao najdugovečniji predsednik u Evropi. Ipak, proteklih dana u pažnji je svetske javnosti kao nikada ranije u svojoj višedecenijskoj karijeri.
Na glasanju 9. avgusta Lukašenko je, prema podacima Republičke izborne komisije (RIK), osvojio 80 odsto glasova. Nezadovoljni rezultatima, hiljade ljudi izašle su na ulice i pokrenule masovne demonstracije kakve Belorusija nije videla od raspada SSSR. Sada mu jedni predviđaju brzi kraj, dok drugi tvrde da je i dalje suviše moćan da bi se predao. Mišljenja o Lukašenkovom mogućem padu pomešana su kao i ona o njegovom usponu.
Postoji mnogo odgovora na pitanje ko je Aleksandar Lukašenko. On je „otac nacije“, ljubitelj hokeja, harmonikaš, čovek neverovatne populističke harizme i prepoznatiljivih brkova. Takođe je poznat i kao autoritarni vođa „poslednje staljinističke oaze u Evropi“u kojoj je liberalna opozicija ugušena, a mediji cenzurisani, mitoman i „poslednji evropski diktator“.
ŠAMPION U IZBORNIM POBEDAMA
Lukašenko je i evropski šampion u izbornim pobedama. Iza sebe ih ima šest, od kojih je samo prva priznata kao poštena i demokratska. Od te prve pobede sredinom devedesetih svet je prošao kroz zapanjujuće promene, ali je Lukašenkovo mesto u predsedničkoj fotelji ostalo jedna od retkih konstanti. Podeljena su i mišljenja o tome kako je Lukašenko toliko dugo opstao na čelu države siromašne resursima i u opasnom geopolitičkom okruženju. Neki će reći da je njegova snaga u gvozdenoj pesnici i tvrdoglavom odbijanju promena, međutim kada se osvrne na skoro tri decenije Lukašenkove vlasti, vidi se da je njegova postojanost bila vrlo fleksibilna i da je lukavo svoju zemlju pretvorio u školski primer adaptivnog autoritarizma.
POLITIČKI USPON
Lukašenko je rođen 30. avgusta 1954. godine u siromašnom selu na istoku Belorusije. Odrastao je samo sa majkom. Prvi posao mu je bila obrada zemlje u kolhuzu, ali za ambicioznog mladića to nije bilo dovoljno, pa je prvo stekao diplomu nastavnika, da bi kasnije vanredno završio na poljoprivrednom fakultetu. Dve godine je služio u vojsci, a član Komunističke partije SSSR postao je 1979. godine.
Lukašenkov politički uspon počinje 1990. godine, kada je izabran za poslanika. Energični nastupi pomogli su mu da se izbori za mesto predsednika Komiteta za borbu protiv korupcije, pa je narod u njemu video borca protiv lopovluka i nepravde.
Građani Belorusije većinom su glasali protiv raspada Sovjetskog Saveza na referendumu 1991. godine i od tada su težili stabilnosti. Lukašenko je to iskoristio da 1994. godine neočekivano pobedi na predsedničkim izborima - bio je jedini poslanik koji je raspad SSSR-A opisao kao jednu od najvećih katastrofa 20. veka i obećao je da neće dozvoliti „pljačkašku privatizaciju“od koje su Belorusi strahovali, jer je u mnogim bivšim sovjetskim republikama došlo do prodaje državne imovine.
Za razliku od većine bivših sovjetskih republika u kojima su nastojali da Ruse ili proteraju ili asimiliraju, Lukašenko je 1995. godine uz pomoć referenduma dao ruskom jeziku status službenog. Time je počeo kurs ekonomskog i političkog zbližavanja sa Rusijom koji, uz manja skretanja proteklih godina, traje do danas.
GODINE PROSPERITETA
Usledile su godine relativnog prosperiteta koji je posledica velikodušnih ruskih subvencija i zbog koga je većina Belorusa pasivno tolerisala Lukašenkov režim. Njegov „društveni ugovor“zasnovan je na konstantnom ekonomskom rastu i boljoj raspodeli bogatstva, ali je taj model, samim tim i njegova vladavina, neodrživ bez subvencija jeftine nafte i gasa iz Rusije.
Prve godine Lukašenkove vlasti obeležio je
moto „ni levo, ni desno, već uz narod“, a taj isti narod mu je zauzvrat nadenuo nadimak Baćka, što znači otac. Liderskom stilu „oca nacije“ostao je veran do danas. Jedna od njegovih briga je i to da krave nisu previše prljave i da su site. Prošle godine je, na primer, zbog lošeg stanja na jednom poljoprivrednom gazdinstvu otpustio nekoliko funkcionera, uključujući i ministra poljoprivrede.
MINI SOVJETSKI SAVEZ
Kada se kaže da je Lukašenko u svojoj republici stvorio neku vrstu mini Sovjetskog Saveza, to se pre svega odnosi na relativno uspešan industrijski i poljoprivredni sektor koji ima koristi od državne podrške. Odnosi se, međutim, i na mračnije strane njegove vladavine koje su mu, uz gore navedeno, osigurale dugovečnost na liderskoj poziciji.
Lukašenko je uspešno razvio personalizovani autoritarni režim koji se oslanja na obaveštajnu službu KGB, koja u Belorusiji i dan-danas nosi to ime kao nekada u Sovjetskom Savezu.
Temelje takvog sistema brzo je uspostavio održavanjem ustavnog referenduma 1996. godine kojim je produžen njegov mandat do 2001. godine. Usledio je referendum kojim je ukinuo ograničenje broja predsedničkih mandata u Ustavu.
Lukašenkovi dekreti dobili su snagu zakona, a on praktično potpunu kontrolu nad državnim budžetom. Sa takvim ovlašćenjima lako je uspostavio ličnu kontrolu nad svim ključnim institucijama - pravosuđem, izbornim komisijama, sindikatima, vojskom, policijom, medijima...
Zvaničnike bira i zadržava na osnovu njihove lične lojalnosti prema njemu, a oni su naučili da se ne eksponiraju, pa bi malo ko van Belorusije mogao da imenuje nekog od njih. Izbegao je formiranje vladajuće partije, politbiroa ili bilo kog oblika institucije koji bi mogla da ugrozi njegovu moć.
ZALUTALA OPOZICIJA
Uspešno je razvio autoritarni režim koji se oslanja na KGB
U parlament kojem je oduzeta moć 2016. su „slučajno“zalutale dve predstavnice opozicije, ali je ta “greška” brzo ispravljena. Slaba prozapadna opozicija u zemlji je tolerisana, ali pod strogom kontrolom. Politički protivnici koji predstavljaju realnu opasnost su u begu, iza rešetaka ili su nestali bez traga. Nikada nije dozvoljeno formiranje proruske opozicije.
Beloruski predsednik će tako zaraditi naziv poslednjeg diktatora u Evropi, a njegova zemlja EU sankcije.
Međutim, ta vremena su prošla nakon 2014. godine i ruske aneksije Krima. Lukašenko je u tom haosu izabrao da ostane neutralan, što mu je donelo međunarodni ugled i pregovore o istočnoj Ukrajini u Minsku.
Lukašenko je oslobodio i neke opozicione aktiviste i tako otvorio put ka ukidanju sankcija EU 2016. godine. Ipak, zemlja je ostala daleko od demokratije. Prema specijalnom predstavniku UN u Belorusiji, ljudska prava se tamo i dalje redovno krše.
Kako se Lukašenko približavao Zapadu, rastao
OTKAKO JE PUTIN DOŠAO NA VLAST U RUSIJI, BILATERALNI ODNOSI BILI SU KONSTANTNA IGRA TOPLO-HLADNO KOJU SU DIKTIRALE EKONOMSKE, POLITIČKE I GEOPOLITIČKE OKOLNOSTI