Bliski susret sa sudijom Goldstonom
Dr Ričard Goldston bio je imenovan za prvog tužioca Međunarodnog tribunala za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji 1993. Ovaj Južnoafrikanac stekao je svetsko priznanje kao uporni borac za ljudska prava i protivnik rasističkog režima u svojoj otadžbini. To ga je i preporučilo za osetljivo mesto tužioca Tribunala u Hagu.
Sredinom proleća 2001. goldston Se obreo u Vašingtonu. Muzej Holokausta tj. njegov program za odnose s javnošću, pozvao ga je da učestvuje na tribini o Haškom sudu, a pozvali su i mene da mu budem sagovornik.
Očekivao sam dostojanstven i akademski dijalog kako je priličilo i mestu i učesniku. Vrstan pravnik, Goldston je posedovao biografiju vrednu poštovanja. Skup se, međutim, pretvorio u poprište jedne intelektualne bitke. Pobeda je značila da jedan od nas mora da zada mučki udarac protivniku.
Goldston je bio taj koji je zadenuo kavgu. Prvo je nadugačko objašnjavao istorijski značaj osnivanja Tribunala u Hagu tvrdeći da je to revolucionarni iskorak u razvoju međunarodnog krivičnog prava. Zatim je otišao još dalje dokazujući srpsku kolektivnu krivicu za ratne zločine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu i Metohiji. Vrhunac je bio njegov završni sud po kojem je obaranje Miloševićevog režima 5. oktobra 2000. bila prozirna srpska prevara kako bi se izbegla odgovornost Srba za najteža krivična dela protiv čovečnosti.
Što je mnogo, mnogo je. Goldstonovo slovo trajalo je skoro čitav sat, što mi je dalo sasvim dovoljno vremena da natenane razmislim kojim sredstvima ću mu se suprotstaviti. Imao sam jednu prednost. Poslednja reč je bila moja. Odlučio sam da govorim kratko ali oštro, na samoj ivici pristojnosti. Umesto profesorske rasprave, izabrao sam da napad pojačavam postepeno i da mu ne dozvolim priliku za protivudar:
„Ja se naravno ne usuđujem, dame i gospodo, da se gospodinu Goldstonu suprotstavim na teorijskom polju međunarodnog krivičnog prava. Njegovo ime i zvanje u meni bude iskreno uvažavanje. Ne očekujte od mene da protivrečim jednom takvom svetskom autoritetu. Uostalom, moram da priznam da mi moja učtivost ne dozvoljava da svoje neslaganje izrazim onako kako osećam. Znatno iskustvo i pozne godine mog predgovornika takođe me sprečavaju da javno iznesem svoje trenutne misli. Za takvu vrstu odgovora, siguran sam, naši večerašnji domaćini našli bi ravnopravnijeg takmaca dr Goldstonu od mene.
Zato ću vas i poštovanog pravnika, dame i gospodo, podsetiti na nekoliko činjenica iz naše