Deca i kritičari
Prvaci smo, moglo bi se reći u kolektivnom zgražavanju, osudi i kritikovanju. Ne manjka nam komentara, bez da sagledamo uzrok, složenu situaciju razložimo na proste činioce i razumemo okolnosti. Sudimo, ne pitajući se ko nam za to da je pravo.
Stručnjaci i stručnjakinje opšte prakse briljirali su baš ovih dana kada je skandalozno video-repovanje zapalilo društvene mreže. Na snimku se vide deca koja oduševljeno pevaju i igraju uz stihove pune psovki, u kojima se veliča droga... Ispostavilo se da se radi o deci iz Makedonije, ali istu muziku slušaju i njihovi vršnjaci u Srbiji, a i pesma čije su stihove repovali je iz Srbije.
Nije se štedeo jezik da se pljune po deci, njihovim roditeljima, vaspitačima. A međi dežurnim krivcima zavidno mesto zauzima „društvo“. Ponovo smo pokazali da smo u osudi neprevaziđeni. Još jednom se potvrdilo da se držimo forme a ne suštine, da pametujemo nad posledicom, a da zanemarujemo uzrok.
Da stvar bude gora, spornom događaju prisustvovali su roditelji i prethodno dali saglasnost di-džeju da tu muziku pušta. Dakle, šta su za to vreme radili roditelji? Da li su bili nemi svedoci događaja ili su đuskali uz muziku punu psovki i vulgarnosti koja se orila sa razglasa? Da li je to muzika uz koju i oni igraju sa svojim društvom?
Može li nam doveka biti krivo društvo, internet, tehnologija, mobilni telefoni, društvene mreže?! Da li smo za nešto krivi sami?!
I na kraju, pitanje svih pitanja, kako je muzika puna psovki, lascivnih stihova i stihova o drogi postala sastavni deo svake žurke? Da li su ti isti roditelji i društvo romantiku proglasili staromodnom i primitivnom. Ima li pravo novo vreme da satre ljubavne stihove i proglasi ih mrtvim? Da li su osuđivači gospoda u belim rukavicama dežurni kritizeri ili su i oni saučesnici? I da se ogolimo do kraja, da ne glumimo „spolja hor, a unutra folklor“, i da priznamo sopstveni poraz i neuspeh. Vrednosti nam nisu jača strana, a imalo li rezervni plan ili je za njega možda kasno, to je pitanje za celo društvo.
Još jednom se potvrdilo da se držimo forme a ne suštine, da pametujemo nad posledicom, a da zanemarujemo uzrok