Demontaža Potemkina
Slušam u petak Vučića i divim se njegovim citatima Vajlda, Napoleona i ostalih Vebera - a kad je ono u jednom trenutku uzviknuo „Alahu ekber“, instinktivno sam krenuo i da se klanjam - a sve gledam članove Glavnog odbora SNS-a i živ nisam hoće li ga podržati u kandidaturi za predsednika. Obaška što sam mreo od grešne pomisli - šta ako ga oni izglasaju, a on kaže neću. Srećom po mene i ostatak naroda serbskog i ostalih građana Srbije, nije bio srca kamenoga, prelomio je i odlučio da se još jednom žrtvuje za sve nas. I sad kad je pao kamen sa srca, mogu se na miru promišljati reperkusije Vučićevog žrtvovanja, ali i zanovetanje Nikolića koji još čeka nekakav dogovor sa odbeglim detetom, kome su svi mediji koji sviraju u Vučićeve diple - a to znači bezmalo svi - već nadenuli nadimak Neverni Toma, ubrzano pripremajući pooodugačak kordon „toplog zeca“kroz koji će ga narednih dana provlačiti što napred što u rikverc. Računam da ćemo, koliko sutra, na nekoj naslovnoj strani, o televizijama da ne pričamo, konačno ugledati onu njegovu famoznu diplomu sa sve ocenama kojoj se pet godina nije moglo ući u trag. Verovatno se već spremaju i „kompletni idioti“koji će mu srušiti one bespravne vikendice na savskoj obali - koje su takođe bile nedodirljive i dobro će proći ako mu ostave onu zavetnu crkvu u Bajčetini zajedno sa kazanom za pečenje rakije.
Kad kulise počnu nekontrolisano da padaju pokušajmo da se sklonimo kako nas ne bi pritisle i ugušile
O čemu se radi? Iako deluje složenija od Amerike posle Trampa, stvar je mnogo prostija i u kratkoj crti glasi prisustvujemo otvaranju radova na demontaži jedne velike laži u kojoj smo pola decenije obitavali. Neki verujući u nju, drugi masno je naplaćujući, treći ne verujući da je ono što se odigrava pred njihovim očima i ušima - istina. Zasad je samo delimično skinuta koprena sa tog monstruoznog naprednjačkog Potemkinovog sela iza koje se pomaljaju temelji i vrhovi krovova te omamljujuće opsene koja nam je sve vreme prodavana pod firmom borbe za opštu dobrobit. A, zapravo, bila je to savršeno kamuflirana borba za golu vlast kojoj su oblande davali i svetski centri moći, verovatno smejući nam se iza leđa. Sirenskom zovu tog lažnjaka nisu odoleli ni njegovi sukreatori i glavni akteri, pa je Vućić, u jednom trenutku, iskreno pomislio kako je on bliži Angeli Merkel od Franka Valtera Štajnmajera, a Nikolić bi se zakleo da je prisniji s Putinom nego Medvedev. Možda je ovakav epilog već bio i ugrađen u okvir „paket aranžmana“koji je ovu dvojicu instalirao na čelo Srbije i oni nisu mogli izvan „dogovorenog“(dakle, dogovor je davno postignut i mogućnost ovog novog na kojem Toma kao insistira više ne postoji), ali to postaje manje bitno. Na koji će način njih dvojica izmiriti lična međusobna potraživanja (zasad to liči na posvađanu decu gde jedno viče vrati mi stranku, neću tako da se igram, a ono drugo preti - videćeš ti...), njihova je stvar i to se nas ne tiče. Bitno je da kad se stvar ogoli do kraja i kad se izmaknu svi podupornji i kulise počnu nekontrolisano da padaju - pokušamo da se sklonimo kako nas ne bi pritisle i ugušile. Jer, kako kao građani nismo bitni Vučiću i Nikoliću, tako smo još manje interesantni potencijalnim spasiocima. Možemo samo biti plen nekog novog čopora vukova i ostaje nam samo da se pomolimo Bogu da ti ne budu gladni onoliko koliko su bili ovi.