U našoj regiji imamo malo dobrih autora, a puno onih koji misle da su dobri

– Glup je naslov... Novi kraj. Što to znači, da postoji i stari kraj? – zadirkivao je urednik Kruno Lokotar književnicu Đurđicu Čilić na promociji njezine knjige “Novi kraj” na Panonskom festivalu knjige u Osijeku.

– Cijela ta knjiga pokušaj je izmišljanja kraja jednog života, a osim što zvuči oksimoronski, naslov istovremeno u svom proturječju sadrži ono što znamo svi: da su tumačenja događaja ili perioda života, ili cijeloga života, presudna da taj život vidimo u određenom tonalitetu i da na neki način izađemo na kraj – odgovorila je ona.

– Kraj retroaktivno sve osvjetljava – složio se Lokotar.

“Novi kraj” zbirka je crtica koje nisu čak ni naslovljene, a okupljaju život jedne obitelji do smrti majke. Zašto nemaju naslov?

– Struktura te knjige može funkcionirati zaista romaneskno jer postoje provodne niti koje iznutra okupljaju sve te tekstove, dvije junakinje, dva glasa protežu se od početka do kraja – moj, koji fingiram kao moj, i glas moje majke – objasnila je.

Autofikcijska priča

Kako se ističe, “Novi kraj” je roman fragmentarne kompozicije, koji može biti čitan i kao zbirka priča uvezana prisutnošću nekoliko istih likova. U romanu, koji bi se uvjetno moglo nazvati autofikcijskim, premrežavanjem melankolije i vitalnosti kreirana je mreža jednog života i svijeta kakav znamo iz stvarnosti, svoje i one koju žive naši bližnji.

Unatoč popularnosti koju je postigla svojim prvim romanom “Fafarikul”, pa nastavila i “Novi krajem”, Đurđica Čilić, dojma je Kruno Lokotar, “uništava svoju književnost u javnosti”, govoreći kako se “ne radi o bitnoj književnosti”.

– Reći ću nešto u svoju obranu. Ne mislim loše o tome što pišem, ali stalno se pokušavam pozicionirati u odnosu na književnu produkciju u Hrvatskoj, osluškujem sada već i što se u regiji događa, a događaju se zapravo dva fenomena, koja nisu nimalo neuobičajena. Jedan je da postoji vrlo mali broj zaista dobrih autora, a drugi je da je velik broj onih koji misle da su dobri autori. Većina ih je u zabludi, a ja ne bih htjela biti ta koja je u zabludi. To što su moje knjige pročitale ili kupile tisuće ljudi, zaista ne dokazuje vrijednost tih knjiga, nego da sam, možda, bila medijski eksponirana. To je dokaz da ste popularni, ne i da ste vrijedni – stava je autorica.

– Drugi je razlog što se bavim poljskom književnosti, koja je izvrsna pa mi je podigla standarde kao čitateljici. Čitanje poljske književnosti nije me učinilo boljom spisateljicom, ali jest malo strožom čitateljicom – dodala je.

Je li joj demotivirajuće, kada čita velike Poljake, sjesti i sama pisati?

– Pokušavam uspostaviti omjer između broja pročitanih, prevedenih i autorskih knjiga. Broj pročitanih je solidan, prevedenih sedam, a autorskih dvije, mislim da je to pristojno. Da su svi hrvatski pisci sebi zadali zadatak da napišu knjigu nakon 500 pročitanih, bilo bi puno manje pisaca – kazala je.

Poticaj za “Novi kraj”, rečeno je, bila je potreba, želja da se memoariziraju fotografije. Je li obiteljska priča njime završena?

– Nemam više ni volje ni motiva za još jedan nastavak, a čini mi se da ne bi bilo ni interesa. Čak i kad bi mi život servirao novi materijal podatan za pisanje, ne bih se u to upustila – rekla je.

Nadvremensko putovanje

Kako se navodi, roman “Novi kraj” prati i autoričino nadvremensko putovanje od trenutka kada saznaje da joj je mama teško bolesna i osvještava si da im zajedničko vrijeme curi, a usputno nam nudi crtice iz njezina življenja u vječnom sada, koje se isprepleću s gotovo svakotjednim petosatnim vožnjama na relaciji Zagreb – Vitez u posjet majci i susretima s vlastitom budućom prošlošću, donosi prizore iz majčine prošlosti koje pripovjedačica uz njezino uzglavlje diskretno zapisuje na papir, suočava nas s nužnošću da se naviknemo na ono na što se ne možeš nikad naviknuti i vodi sve do katarzičnog mirenja s time da kada nam neka draga osoba umre, ipak ostaje naša priča o njoj.

Đurđica Čilić uvjerena je da se u malim gradovima, poput Viteza ili Našica, i danas živi na sličan način. I možda je baš to ključ popularnosti njezinih priča...

– Sigurna sam da se živi na sličan način, baš na razini međuljudskih odnosa. Na nekoj široj razini, međunacionalnih ili ekonomsko-društvenih odnosa, potpuno je drukčije. No te male relacije, između susjeda, unutar obitelji koje nisu disfunkcionalne na patološki način, slično je danas kao i tada, i to je ono što pronalaze čitatelji, čak i oni rođeni 90-ih godina. Napipavaju u knjizi nešto što im je blisko, što ih umiruje... – ocijenila je Đurđica Čilić.

Pazim na omjer između broja pročitanih, prevedenih i autorskih knjiga. Čitam puno, prevela sam sedam, a napisala dvije, mislim da je to pristojno

Čitanje poljske književnosti nije me učinilo boljom spisateljicom, ali jest malo strožom čitateljicom