Osuvremenjena Krležina ‘Leda’ u režiji Franke Perković afirmira ideju ženske pobune
Posljednja ovosezonska premijera Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu s pravom je pripala Miroslavu Krleži, čiji nam je 130. rođendan pred vratima. Iako na repertoaru ima dramu “U agoniji” u režiji Ivice Buljana, za jubilej hrvatskog klasika izabrana je “Leda”, djelo koje je autor, u svom ciničnom stilu, nazvao komedijom, iako tu komedije baš i nema previše. Režije se prihvatila Franka Perković, redateljica poznata po inovativnosti i svježim interpretacijama, ali i intrigantnim i neortodoksnim glumačkim podjelama.
Razbijanje mačizma
Dramaturg Dino Pešut za ovu je produkciju osmislio lik Lede (igra je Tesa Litvan) dopisavši Krležu kratkim suvremeno intoniranim tekstom koji nas uvodi, ali i izvodi iz ove prilično protočne, ali na mahove ipak prestatične predstave kojoj je bolno nedostajalo glazbe. Istina, bilo je tu nekoliko potpuno raznorodnih songova, a izvodili su ih glumci s više ili manje uspjeha, ali ipak uspješno dinamizirajući predstavu i dajući joj prijeko potrebni scenski kisik. Zasvirao je povremeno i dežurni haenkaovski preludist Ivan Colarić, a spomenuto su glazbeno ruho predstave potpisali Roko Crnić i Hrvoje Klemenčić, no ono je svakako trebalo biti izdašnije kako bi se publika mogla oporaviti od osluškivanja frenetičnih larpurlartističkih Krležinih rečenica kobasica, s kojima su neki glumci prilično teško izlazili na kraj. Scena Paole Lugarić bila je svrsishodna i pragmatična, baš kao i na mahove i više nego duhoviti kostimi Doris Kristić.
Krleža se u “Ledi”, završnom trećem činu glembajevskog ciklusa, bavi malograđanima i njihovim nevjerojatno razigranim i afektiranim pomodnim preljubima koje je redateljica dodatno začinila i spustila na razinu groteske, očito spremna i za polemiku sa samim autorom. Za današnje prilike povremeno ipak mačistički Krležin pristup muško-ženskim odnosima i snošajima razbijen je u prvom redu britkom glumačkom inteligencijom i erotskom snagom kojom Jadranka Đokić, obučena u muško odijelo, igra prevarenu, a onda i nevjernu Klaru, suprugu prepragmatičnog slikara Aurela, koji ili ne može ili ne želi ili ne zna obuzdati svoj muški libido. Dionizijski simpatično i nevjerojatno iskreno glumi ga odlični Igor Kovač.
Licemjerno društvo
Iva Jerković je putena, ali nimalo bezazlena Melita, smrtno zaljubljena u Aurela, kojega je poistovjetila s umjetnošću i umjetničkom pobunom protiv dosadne svakodnevice. Njezina bogatog i pokondirenog supruga Klanfara, kojeg žena vara i u trenucima dok je on u koroti zbog majčine smrti, decentno je, s pritajenom i stoga opasnom agresijom dočarao Dušan Bućan. Gloria Dubelj i Iva Šimić Šakoronja scenične su dame koje su dodatno naglasile farsičnost licemjernog građanskog društva ogrezlog u takozvanom hedonizmu i intelektualnom prenemaganju od kojeg je Krleža bježao kao vrag od tamjana sve do trenutka kada je postao najvažniji intelektualac, i to najvećem sinu naših naroda i narodnosti.
Glumački gost u ansamblu HNK Jerko Marčić bio je netipični vitez Oliver Urban, inače bratić Leonea Glembaya, propali diplomat, ali i siva eminencija brojnih izvanbračnih trokuta kojima obiluje ova Krležina antikomedija koju nikako ne bismo mogli shvatiti kao reklamiranje svinganja. No “Leda” je drama koja u sebi ima veliki potencijal u prikazivanju i afirmaciji ženske pobune protiv muške seksualne, ekonomske i bračne dominacije. Potencijal koji Krleži kao našem najizvođenijem i međunarodno najprisutnijem dramatičaru, ali i intelektualcu koji je u mladosti bio sve samo ne salonski ljevičar, ipak služi na čast.
Dramaturg Dino Pešut za ovu je produkciju osmislio lik Lede (igra je Tesa Litvan) dopisavši Krležu kratkim suvremeno intoniranim tekstom