Umjesto Njemačke – stari dedin mlin
Cijele dane Igor Sokač provodi meljući 50-ak tona pšenice, kukuruza, raži, pira, heljde...
Trenutačno su dvije godine ključne za ovu priču, a prva je 1976. Rodio se tada Igor Sokač, a njegov djed, seoski mlinar Martin, otišao u mirovinu, no vrata iza kojih je bio kameni mlin nije sasvim zatvorio pa je unuk, odrastajući, imao prilike vidjeti i učiti kako nastaje brašno, dolazeći kući sav prašnjav. Druga je bitna godina 2013. Školovani mlinar Igor kao tehnološki višak dobio je otkaz, a ubrzo za njim bez posla je ostala i njegova Vlatka. Njihovo dvoje djece – kći Martina i sin Marko – bili su još mali. Opcija je bila Njemačka. Ipak, Sokačevi nisu otputovali.
Samo je brat znao
Jer, nakon razgovora s bratom Ivanom, odlučio je Igor u Cabuni oživiti mlin njihova djeda. Osam mjeseci nakon otkaza, upravo na svoj rođendan, te je 2013. Igor Sokač dobio jedan od najljepših darova – rješenje o upisu OPG-a koji je nazvao, a kako drukčije, nego Dedin mlin.
– Mislim si ja, ako su baka Katica i deda Martin mogli 40 godina mlinarit’ i od toga živjet’, pa što ne bih mogao i ja raditi u mlinu, i to po njihovom starinskom sistemu, na kamenu. Samo je brat znao što ću napraviti, malo prije nego što je sve bilo gotovo, rekao sam i ženi. Mama i tata nisu imali pojma. I dođem ja k njima s fasciklom punim papira, pružam ocu rješenje, a on će: “Sine, ja se spremam za mirovinu, ne mogu ti biti jamac.” Kad sam mu objasnio da ne dižem kredit, već da ću počet radit’ na dedinom mlinu, moj se tata Ivan rasplakao od sreće. Rekao mi je da je ponosan. I da bi deda bio još ponosniji – govori Igor Sokač, jedini mlinar u Hrvatskoj na čijem se mlinu kamen okreće svaki dan, a ne samo prigodno, kada dođu turisti.
Danas kaže da s onim što zaradi kao mlinar lijepo žive i on i njegova obitelj, no počeci su
bili teški, ne zbog tržišta, nego zbog neznanja. Iako se u Zagrebu školovao za mlinara i položio majstorski ispit, tijekom školovanja nisu učili kako dobiti brašno na ovaj starinski način, nego se mljelo samo na industrijskom mlinu.
– Ubacim ja pšenicu u mlin, a s druge strane opet izađe pšenica. Vratim je natrag, al’ nema rezultata. I tako u krug, ubaciš zrno, izađe zrno. Pustio me otac neko vrijeme da isprobavam, a onda je došao u mlin, sve mi je pogasio i rekao da ga dobro slušam jer će mi sad pokazati kako se melje ispod kamena. “Il’ ćeš me slušat’ il nikad nećeš samljet’. Sve što si naučio, zaboravi. Za tebe sad kreće škola mlinarenja.” Eto, svladao sam i nju – govori Igor, izlazeći iz mlina i skidajući prašnjavu bijelu kutu.
Ovdje provodi cijele dane meljući pšenicu, kukuruz, raž, pir, heljdu... Samelje godišnje nešto manje od pedesetak tona žitarica, a prodaje diljem Hrvatske pa u njegovo dvorište svakoga dana stiže žuti kombi jer Sokač surađuje sa Žutim klikom pa pošta svakodnevno distribuira pakete iz njegova dvora.
– Kad je počela pandemija, na dan sam imao oko 700-800 naloga. Žena i ja stalno smo bili u mlinu, a kombi je k nama dolazio po tri puta na dan. Nisu nam bili problem ni posao ni sirovina, već ambalaža pa smo se snalazili – smije se Igor.
Ljudi su, kaže, gomilali zalihe, a kod njega na zalihama brašna nema, već se melje po narudžbi kako bi do kupaca stiglo svježe. Objašnjava nam i da je brašno koje melje na kamenu sasvim drukčije od onoga koje izlazi iz industrijskih mlinova. Na primjer, od pšenice, on će proizvesti samo dvije vrste brašna – integralno i krušno, odnosno tip 1100, od kojeg se može umijesiti gotovo sve, jedino nije baš najbolje za izradu kremastih kolača. U industrijskom mlinu od jedne jezgre pšenice napravit će nekoliko tipova. Krušnog brašna najviše samelje, a ono je i najtraženije. Kupcima šalje onoliko koliko žele, kilogram ili vreću, nema razlike. O narudžbama i mailovima brigu vodi Sokačeva kći Martina, 22-godišnjakinja koja je početkom godine završila predškolski odgoj i radi u vrtiću. Marko ide u srednju za autolimara, no po svemu sudeći, i on će nastaviti s obiteljskom tradicijom koju je započeo još očev pradjed.
Prije no što je počeo raditi, iz drvene kućice u kojoj je Martin Sokač mljeo brašno, Igor je izvukao dedin mlin stariji od 100 godina, s kamenom promjera 70 centimetara, obnovio ga te obložio i na njemu danas melje samo kukuruz, u krupicu i brašno. Na drugom mlinu koji ima, a koji je naslijedio od djedova bratića, melju se pšenica i ostale mekane žitarice. Treći je kupio od neke bake, otac ga je uredio, tako da muzejska vrijednost danas donosi ekonomsku korist. U onoj kućici gdje je mljeo deda Martin ostao je još veliki mlin, s kamenom promjera 100 centimetara. Na njemu je ispisana godina proizvodnje – 1893. I njega će Igor obnoviti i staviti u funkciju, i to na istom onom mjestu gdje je i nekoć bio.
Pšenicu i kukuruz tvrdunac za brašno Igor sije sam, na nekih četiri hektara zemlje. Pir za brašno kupuje s OPG-a Ivan Ključec, raž od poljoprivrednika Alena Fučeka, a heljdu na OPG-u Smola. Melje i uslužno, kako mu tko donese svoje žitarice. Najprodavanije krušno brašno trenutačno prodaje po 6,5 kuna, još donedavna je bilo upola jeftinije; kako će biti, ne zna. Zna jedino da za ovu i sljedeću godinu ima dovoljno sirovine i da se iz Cabune, iz Dedinog mlina neće čuti: “Nemamo brašna.”
Stiže i pekarna
Obitelj Sokač bavi se još i pčelarstvom, imaju stotinjak košnica. S obzirom na to da im je trebalo prostora kamo će pčele na ispašu, kupili su u blizini zapušteno imanje, smjestili košnice, na pola hektara posadili lješnjak, na hektar i pol orahe. Koseći djetelinu, za koju Igor kaže da je bilo toliko mirisna da bi je i “sam jeo”, odlučio je nabaviti jednu-dvije ovce, da hrana ne propadne. Danas ih je u stadu deset, a novac od prodaje janjčića pokriva troškove obitelji za odlazak na more. U Cabuni još imaju i purane te svinje, za vlastite potrebe, pa za odlazak po hranu u trgovinu nemaju nikakve potrebe.
A uz dvije spomenute, za OPG Dedin mlin postat će važna još jedna godina, ova sadašnja. Naime, Igor Sokač dobio je bespovratno 50.000 eura za gradnju pekarne na gospodarstvu. Radovi su pri kraju, a Igor vjeruje kako će potkraj godine iz krušnih peći mirisati kruh od brašna iz kamenog
• mlina njegova dede.