U Ukrajini i Rusiji 8. ožujka nacionalni je praznik. Danas ga “slave” puškama i tenkovima

Kada bi kriterij za uspostavu vlasti bila spolna, odnosno rodna, a ne stranačka većinska pripadnost, žene bi vladale u velikom broju država. U BiH čine 51 posto stanovništva, a u Hrvatskoj 52 posto. Tako je većinom i u ostatku Europe

Ukrajina i Rusija među rijetkim su državama kojima je današnji Međunarodni dan žena i nacionalni praznik. Nažalost, iz tih država velik će broj muškaraca, umjesto da ženama daruju ruže, karanfile, orhideje ili neko drugo cvijeće, danas u kaljuži ratišta s puškom u ruci ili tenkom napadati tuđi ili braniti svoj teritorij. Njihove supruge, majke, djevojke i djeca napuštaju domove i kreću u nepoznato. Zajedno s njima cijeli svijet strahuje što će, zbog rata u Ukrajini, donijeti novo jutro. Dan žena u svijetu proteći će kao dan straha. Umjesto priča o ljepšem spolu, u medijima će dominirati zastrašujuće slike ubijanja i razaranja svega onoga što je čovjek sagradio i priroda stvorila.

Mnogo toga što je priroda uravnotežila, čovjek je srušio. Posljedice su vidljive svuda oko nas. Nastale raznim bezumljima. I snagom jačeg (spola). Na jednu nikada uspostavljenu ravnotežu prava danas će se posebno upozoravati. Iako je u svijetu gotovo podjednak broj žena i muškaraca, žene će i ovoga 8. ožujka dignuti svoj glas protiv nepravdi koje im se čine. Nisu ravnopravne, a čak ih je u većini zemalja više nego muškaraca. Umjesto statusa koji im civilizacijski pripada, dovedene su u poziciju da mole za bolji položaj. Poražavajuće su brojne statistike koje govore o nasilju nad ženama, razlikama u plaći, malom omjeru zastupljenosti u politici, biznisu…

Kada bi kriterij za uspostavu vlasti bila spolna, odnosno rodna, a ne stranačka većinska pripadnost, žene bi vladale u velikom broju država. U Bosni i Hercegovini čine 51 posto stanovništva, u Hrvatskoj 52 posto. Slični su omjeri i u našem bližem i daljem susjedstvu. Procjene kažu da u EU ima čak pet posto više žena nego muškaraca. Na svjetskoj razini taj je omjer ipak blago u korist muškaraca (50,4 posto prema 49,6 posto žena). Da se kojim slučajem većina (žene) izborila za svoja prava, danas bi umjesto muškaraca vladale svijetom. Ovako, preostalo im je s jačim spolom tući se tek za ravnopravnost. I tako više od stoljeća. Glasnije nego drugim danima, 8. ožujka upozoravaju na svoj položaj.

Dan žena, poput Praznika rada, više se obilježava drugdje u svijetu nego tamo gdje je nastao - u Americi. Za prve početke tog praznika uzima se 8. ožujka 1857., kad su tekstilne radnice u New Yorku demonstrirale zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća. U spomen na te hrabre žene prosvjedi su se na taj datum organizirali i sljedećih godina. Najpoznatiji je onaj iz 1908., kad je više od 15.000 žena marširalo New Yorkom tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Dan žena prvi put službeno je obilježen 8. ožujka 1909., također u SAD-u. Sljedeće godine u Kopenhagenu je Međunarodni socijalistički kongres na prijedlog slavne njemačke socijalistice Clare Zetkin službeno odredio

8. ožujka kao Međunarodni dan žena. Kao zaštitni znak uzeli su ljubičastu, zelenu i bijelu boju. Ljubičasta označava pravdu i dostojanstvo. Zelena simbolizira nadu. Bijela predstavlja čistoću.

Ima dosta primjera u kojima svjedočimo i o obrnutoj situaciji kada je riječ o neravnopravnosti. Ne treba relativizirati ni nasilje nad muškarcima. Dio njih trpi ga i od žena. Zabilježeni su i neki brutalni slučajevi u obitelji i na poslu. Možda to nije glavni povod što su muškarci izabrali 19. studenoga za svoj dan. Iako Dan muškaraca nikada nije zaživio, on se ipak slavi u 50-ak zemalja. Međutim, i taj bi dan, kao i 8. ožujka, u biti trebalo iskoristiti za promicanje tolerancije. Svako nasilje i diskriminacija karcinom su društva iz kojega izrastaju i brojne druge bolesti.

Nakon svih desetljeća, Dan žena doživljava se kao komercijalizirani, a i komunistički praznik. Zato mu se kao alternative nude Majčin dan i Dan zaljubljenih. Ipak,

8. ožujka ostat će simbol povijesne borbe koja još nije završena.

Žene su pobjedu izborile samo deklarativno. U većini državnih ustava stoji da imaju jednaka prava kao muškarci te se osuđuje rodna i spolna diskriminacija, no praksa je ipak znatno drukčija. Razlike između spolova vrlo se sporo smanjuju. Prema procjenama analitičara, mogle bi nestati tek za oko 170 godina. Žene u današnjem društvu moraju biti i majke i kućanice te usporedo s time graditi karijeru, koja je često vezana uz njihov izgled. Na tržištu rada previše ih je u slabije plaćenim poslovima, a nedovoljno su zastupljene na položajima gdje se donose odluke. Da su žene kojim slučajem na vlasti u Rusiji, siguran sam da danas ne bismo strahovali od trećeg svjetskog rata. Rješenje bi s ukrajinskim kolegicama pronašle diplomacijom. Živjeli bismo u miru i slozi. Pa bi muškarci danas vjerojatno umjesto oružja ženama nosili orhideje, ruže, karanfile… Cvijeće ljubičasto, zeleno i bijelo bilo bi svuda. Sudeći prema najavama europskih znanstvenika, na takvu sliku morat ćemo čekati još godinama. U međuvremenu, ovoga 8. ožujka dominirat će crvena, ali ne kao boja ljubavi nego kao boja krvi.

Svako nasilje i diskriminacija karcinom su društva iz kojega izrastaju i brojne druge bolesti. 8. ožujka prilika je da se na to upozori