I sam Isus u evanđelju kaže: Što imate od toga ako volite samo one koji vas vole?
Ostaje nam vidjeti hoće li u pandemiji podijeljeno društvo smoći snage napustiti improvizirane rovove
Nedavno je u Kanadi više stotina vozača kamiona pokrenulo tzv. Konvoj slobode. Njihovom pozivu odazvali su se i njihovi kolege iz SAD-a te mnoštvo građana nezadovoljnih (pre)strogim mjerama opreza. Prosvjednici su otišli i korak dalje te traže ultimativni povratak u famoznu “normalnost” i ostavku premijera Justina Trudeaua. Kanadski premijer je taj skup nazvao “vrijeđanjem istine i inteligencije”.
Ključ ovakvih manifestacija je pridobivanje javnosti na svoju stranu te jasno razlikovanje prijatelja od neprijatelja. Neprijatelj kanadskih kamionaša je premijer Trudeau. On utjelovljuje sve ono što oni nisu: urban, obrazovan i ugledan predstavnik establišmenta koji odlično vlada izrazito osjetljivim jezikom tzv. woke-kulture. Kamionaši i njihovi pristalice sebe pak smatraju oličenjem poštenja, marljivosti i urođene inteligencije kojoj formalno obrazovanje i nije nužno. Oni su oni koji drže postojeći sustav na životu i ne traže ništa, osim da ih država prestane ugrožavati.
Ako usporedimo sve tzv. antikoronske prosvjede, primijetit ćemo da zahtjevi prosvjednika redovito nadilaze idejni motiv izlaska na prosvjede. U Kanadi je na poseban način došlo do mutacije prosvjeda u jedan izraženo kulturološki rat: woke-establišment (“oni”) protiv bijele radničke klase (“mi”). Ova je mutacija još zanimljivija obrati li se pozornost na rošadu ideala: dok se ljevica nekad zalagala za otpor, revoluciju i slobodu, desnica je bila ona koja se borila za red, zakon i državnu kontrolu. Danas je obratno: istom onom miljeu koji se u kontekstu političke korektnosti zalaže za “čišćenje” jezika od svega što bi moglo nekoga uvrijediti sada odjednom ne smeta privremena suspenzija ljudskih prava. S druge strane imamo desničarsko-libertarijanske negatore virusa, pandemije i svih mjera koji sada glume borce za slobodu i ljudska prava dok bi istovremeno svim svojim ideološkim protivnicima zabranili svaki oblik djelovanja. Pa čak i postojanja. No zanimljivo je da obje strane barataju identičnim, ali simetričnim argumentima. Jedni drugima zamjeraju sve ono što bi, kada bi bilo malo više samokritičnosti, kod sebe u obilju prepoznali.
Lako je zamijetiti sve veći broj onih koji su pristali na ovu dualnu podjelu svijeta i društva. I jedni i drugi se druže samo s istomišljenicima. Imaju “svog” svećenika. Imaju “svoje” medije. Imaju “svoje” političare. Sve što se nalazi izvan tog balona – ne valja. Teško se oteti dojmu da smo u ovoj krizi gotovo svi upali u zamku straha od onih vječno “drugih”. Možda je jedno od rješenja pozorno saslušati i one s kojima se možda na prvu i ne slažemo. Jer i sam Isus kaže u današnjem evanđelju: “Što imate od toga ako volite samo one koji vas vole?” Dok pandemija polako jenjava i bliži se svom endemskom kraju, ostaje nam vidjeti hoće li naše podijeljeno društvo smoći snage napustiti improvizirane rovove. Ili će se ove najnovije podjele premjestiti na neke druge fronte kulturološkog rata.