Hrvatska može i mora poštovati svaku žrtvu, bez ikakvih kompleksa

Nakon što je Haški sud oslobodio hrvatske generale i tako dekriminalizirao „Oluju“, nakon što je taj isti Haag ustvrdio u presudi da Hrvatska nije odgovorna za odlazak srpskoga stanovništva iz okupiranih krajeva Hrvatske, koji su oslobođeni u „Oluji“, ne postoji više ni jedna upitna stvar koja bi u pitanje dovela legitimnost „Oluje“, njezinu provedbu, njezine rezultate. Nitko više ne može za „Oluju“reći da je bila etničko čišćenje, da je bila zločinačka, da su Hrvati 1995. završili ondje gdje su počeli ustaše u NDH. Takve sulude i nebulozne tvrdnje možemo samo još čuti od Aleksandra Vučića i sličnih mu manijaka, kojima i tako povijesne činjenice nisu bitne, nego samo luđačka mitomanija koja ih održava na vlasti i kojom truju vlastiti narod.

Mi znamo što je i zašto je bila „Oluja“, mi znamo kako je sve počelo, kad je počelo, tko je počeo, zašto je počelo... I o tome se već zbori godinama, piše, objavljuje, svima su činjenice dostupne, a na kraju nam je i svijet odao priznanje za provedbu „Oluje“, ne samo oslobađanjem hrvatskih generala u Haagu nego i činjenicom da na proslavama „Oluje“sudjeluju i brojni strani vojni izaslanici. Tako da nam nitko „Oluju“ne može ukrasti niti nam je umanjiti, a još manje ocrniti.

Ali na hrvatskoj desnici i među polupismenim ljudima opet se čuje jad i bijes i izljev mržnje, i teška jadikovka nakon što je u Saboru svoje iskustvo iz „Oluje“iznijela srpska zastupnica Anja Šimpraga ili kad je o obiteljskoj tragediji progovorio potpredsjednik Vlade Boris Milošević. Koplja se lome oko njihovih istupa, njihovih svjedočanstava, kao i oko činjenice da su se nakon „Oluje“dogodili zločini nad srpskim stanovništvom koje je odlučilo ostati u Hrvatskoj, u svojim domovima, vjerujući hrvatskoj državi da će ih zaštititi. Pojedinci su, međutim, uzeli stvar u svoje ruke, i mahom iz osvete poubijali starčad, kao u slučaju Miloševićeve bake.

Luka Mišetić, nekadašnji odvjetnik Ante Gotovine, lijepo je to sročio: “Čovjek koji je ubio baku Borisa Miloševića uhićen je 1995., a osuđen za ubojstvo 1996. godine. Bio je svjedok obrane generala Gotovine u Haagu, pozvan da dokažemo da je Hrvatska procesuirala ubojstva nakon ‘Oluje’ i da te zločine nisu počinili ‘vojnici’ pod vojnim zapovjedništvom.

Sam Veselko Bilić svjedočio je da je bio izbjeglica iz sela Krkovića te da je 1991. ubijeno deset članova njegove obitelji. Nasilje rađa nasilje. Ali to nije opravdanje. Veselko Bilić zaslužio je kaznu.” I to je to. Jer „Oluja“nije bila zločinački pothvat, ali je bio zločin kad su ovakvi pojedinci krenuli osobno tjerati pravdu nad nevinima. I tu je država odgovorna da svakog takvog adekvatno kazni!

I baš zato, uza sve ove činjenice, Hrvati doista nemaju razloga strahovati da će im neki Milošević, Pupovac, A. Šimpraga ili bilo tko drugi umanjiti veličinu „Oluje“ili da će se sve svesti na izjednačavanje krivnje. No pobjednik mora pokazati veličinu, od toga da se svi odbjegli mogu vratiti u svoje domove, da mogu ostvariti egzistenciju u Hrvatskoj, do toga da se mogu i moraju čuti i njihove sudbine, priče, ispovijesti, bez obzira na to koliko bile osobne, možda i nedovoljno objektivne. No mi, kao društvo, ako želimo biti zdravo društvo, moramo znati čuti i one druge, čije se viđenje povijesti možda ne poklapa s našim, pa ni s činjenicama. No moramo čuti jedni druge i razgovarati, a ne nastavljati sa spiralom mržnje i isključivosti.

Štoviše, upravo Miloševićev odlazak u Knin na proslavu „Oluje“, kao i odlazak Tome Medveda u Grubore, koraci su koji trebaju pridonijeti nacionalnom samopouzdanju! Jer Hrvatska može i mora biti samopouzdana u sebe, u svoja postignuća, što se u praksi vidi u tome da može slaviti i pobjedu kakva je bila u „Oluji“, ali i poštovati svaku žrtvu, bez ikakvih kompleksa.

Zar nam pobjeda u Domovinskome ratu, kojoj je „Oluja“bila kruna, nije više nego dovoljna da na njoj gradimo nacionalno samopouzdanje koje uključuje i druge, drukčije? Valjda je to Hrvatska za koju smo se borili, za koju su mnogi krv prolili, poginuli. Jedino takvo nacionalno samopouzdanje vodi naprijed, u budućnost. Ako smo pobjednička nacija, a jesmo, tada glavu svi ponosno gore. I uz nas mogu biti i oni koji govore „tačka“i „avgust“.

Pobjednik mora pokazati veličinu, od toga da se svi odbjegli mogu vratiti u svoje domove, da mogu ostvariti egzistenciju u Hrvatskoj, do toga da se mogu i moraju čuti i njihove sudbine, priče, ispovijesti, bez obzira na to koliko bile osobne, možda i nedovoljno objektivne

Zar nam pobjeda u Domovinskome ratu, kojoj je „Oluja“bila kruna, nije više nego dovoljna da na njoj gradimo nacionalno samopouzdanje koje uključuje i druge, drukčije?