Zašto hrvatska javnost likuje nad sudbinom Oliverovih kolega?

Nedavno su obilježene dvije godine od smrti Olivera Dragojevića. Dostojanstveno i prigodno. S mnogo pijeteta i osjećaja. A takav mu je bio i ispraćaj. Najpotresniji i najmasovniji ispraćaj u povijesti mlade hrvatske države. Ispraćaj koji nitko nije morao režirati niti organizirati. Režirao ga je i organizirao narod. A onda su svoj nemali obol dali i drugi. Svi znamo tko je bio Oliver Dragojević. Pjevač zabavne glazbe. Netko bi rekao pjevač lakih nota. A bez obzira na te lake note, ostavio je Oliver tako dubok trag u hrvatskoj svakidašnjici i kulturi. I u cijelom hrvatskom društvu. I kao čovjek. I kao pjevač. I kao umjetnik kojem je teško naći premca. Danas, dvije godine nakon Oliverove smrti, hrvatska lakoglazbena industrija nalazi se u teškoj krizi. Ništa čudno. Rad joj je uglavnom onemogućen zbog virusne pandemije. I to traje već predugih pet mjeseci. Ukratko rečeno, niti ima velikih koncerata niti ima malih gaža. U pitanju su i nastupi na svadbama. Manje se muzicira i na sprovodima. Ne snimaju se nove televizijske emisije. Reducirani su i festivali. Nema novca za snimanje novih spotova i kompaktnih ploča. Klubovi su manje-više zatvoreni. Oni u Zagrebu pretrpjeli su i štetu zbog potresa. Zatvorene su i neke koncertne dvorane, a među njima i dvorana Vatroslava Lisinskog. Hrvatski glazbeni zavod ubrzano se obnavlja kako bi mogao primiti prve posjetitelje. Ali sve je to upitno jer ovisi o prevrtljivoj pandemiji koja uopće ne jenjava, naprotiv. Posljednjih dana zaredali su se apeli glazbene scene i glazbenih umjetnika koji traže pomoć pri uspostavljanju kakve-takve koncertne prakse koja bi umanjila štetu koju trpe zbog nenastupanja. A koncerti su većini glazbenika jedini sigurni i konkretni prihod. Sve drugo je luk i voda. Javila su se javnosti i neka poznata glazbena estradna imena. Kolegice i kolege pokojnog Olivera koji je s njima često bio na pozornicama i pjevao čak i duete. I često nastupao besplatno, u dobrotvorne svrhe. Darivajući tako nesebično svoj dar drugima. Potrebitima. I dok danas puk slavi pokojnog pjevača iz Vela Luke, mitskog Dalmatinca koji je maestralno oživio remek-djela Zdenka Runjića i svojim glasom apsolutno dohvatio Kairosov čuperak, u isto vrijeme taj isti puk vrijeđa glazbenike koji se bore za svoju egzistenciju. I razvlači ih po internetskom blatu ismijavajući ih i ponižavajući. Pri tome ljudi uopće nisu svjesni da tako ponižavaju cijelu branšu. A onda i samog Olivera Dragojevića i uspomenu na njega. Jer osim Olivera, Hrvatska ima i druge važne pjevačice i pjevače svih generacija i stilova. Hrvatska ima jaku i, na sreću, raznoliku glazbenu scenu. Hrvatska ima bogomdanog skladatelja i umjetnika Rajka Dujmića koji je teško stradao u prometnoj nesreći i o kojemu se tim povodom uglavnom mogu čitati zluradi komentari i još zluradije informacije, umjesto da se nadamo da će maestro ozdraviti i pronaći svoj mir. Bože moj. Pa Dujmić je skladatelj apsolutno u rangu Zdenka Runjića! To se ne smije i ne može zaboraviti niti zanemariti. A javnost zaboravlja i vrijeđa. Gazi svoje velikane i gazi svoju, hrvatsku glazbu. Pjesme s kojima se ljudi rađaju i umiru. Koje slušaju na svadbama i drugim svečanostima. Uz koje se zaljubljuju i uz koje se, nažalost, i rastaju. Pjesme uz koje se, uostalom, i ratovalo. Pjesme koje su nas bodrile kada su nas bombardirali i okupirali te tjerali iz naših kuća i ubijali nam najdraže. Ali i pjesme uz koje se pobjeđivalo. Kako se to može zaboraviti? Kako se jedna cijela plemenita djelatnost koja nas oduševljava i krijepi u emisijama kao što je to, primjerice, A strana Hrvatske televizije, sada može vući po internetskom blatu zavisti i nekompetencije. Pa čak i društvenog nemorala? Pokvarenosti koja ne poštuje domaću glazbu i domaće umjetnike koji su ionako već ugroženi od svojih stranih kolega iza kojih stoji puno masovnija i moćnija industrijska komercijalna mašinerija bazirana na snazi i dometu engleskog jezika. I umjesto da hrvatska javnost stane na stranu domaćih pjevača i skladatelja, svirača i umjetnika, legitimnih Oliverovih nasljednika i učenika, ona plače nad Oliverom, a u isto vrijeme likuje nad problemima njegovih kolegica i kolega. Ako ništa drugo, to je krajnje licemjerno i krajnje neprihvatljivo.

Javnost zaboravlja i vrijeđa. Gazi svoje velikane i gazi svoju, hrvatsku glazbu. Pjesme s kojima se ljudi rađaju i umiru. Koje slušaju na svadbama i drugim svečanostima. Uz koje se zaljubljuju i uz koje se, nažalost, i rastaju. Pjesme uz koje se, uostalom, i ratovalo.

I dok puk slavi mitskog Dalmatinca koji je oživio Runjićeva remek-djela, u isto vrijeme vrijeđa glazbenike koji se bore za egzistenciju