Od cigli s 30-ak razrušenih zgrada gradim kućicu za mlade ljubavnike
Projekt zagrebačkog konzervatora Radivoja Jovičića u budućem etnoselu Kravarščica
Ono što nekima otpad drugima je blago. Dok je nakon potresa po centru grada nailazio na odbačene cigle, restaurator i konzervator Radivoje Jovičić nije vidio građevinski otpad, već priliku da im da novi život. Pa je tako u Vukomeričkim goricama, točno između Cerovskog vrha i Lukinić brda u dolini rijeke Kravarščice, počeo graditi kuću upravo od cigli sa zgrada i dimnjaka oštećenih u potresu. I za svaku, govori nam za posjeta njegovu imanju, točno zna otkuda dolazi: trijem čine cigle iz Gundulićeve, Prilaza Đure Deželića, Jurišićeve i Đorđićeve, a za temelje je iskoristio dio onih koje je prikupio u Ilici, Petrinjskoj, Klaićevoj, na Britancu.
– Evo, ovo je primjer kako su se cigle pločale u 19. stoljeću kako požar ne bi mogao uništavati ostatak zgrade – ističe dok pokazuje vatrom “oprljenu” stranu jedne hrpe.
Bolléov kamen na trijemu
Sve je cigle prikupio vozeći se centrom u autu na koji je spojio prikolicu i, poput lovca na blago, zastajući svaki put kad bi primijetio vrijedan plijen.
– Pitao sam ljude mogu li uzeti njihove cigle, vikali su: “Da, dođi, samo da se toga riješimo!”, a ja sam ih rado skupljao za svoju kućicu – smije se Jovičić.
Otprilike tristo cigli mogao je prenijeti u jednom navratu pa je u 15 dana do imanja i natrag vozio 12 puta te prikupio 3500 komada iz tridesetak zgrada u centru. Za svaku rundu, kaže, trebalo mu je po sat vremena u jednom smjeru.
– Mogao sam proći mnogo jeftinije da sam ih kupio u trgovini, ali ja sam htio baš ove jer su posebne. Ima tu nešto kulta jer vjerujem u svetost građevinskog materijala – kaže Jovičić.
Neke od cigli koje je prikupio taj licencirani konzervator-restaurator etnološkog materijala došle su s raskošnih palača i poznatih građevina. – Između 350 i 400 njih pripada palači na uglu Palmotićeve i Hatzeove, a oko 150 je iz bloka zgrada od Petrinjske do Šenoine. Uzeo sam materijala i s Britanca, kao i lijepe palače u Ilici 71 koju sam, zanimljivo, baš ja jednom restaurirao – govori nam Jovičić, pokazujući pritom i komade povijesti koje je pronašao ranije te odlučio iskoristiti za gradnju kućice.
– Ima tu i crijepa i greda s tavana teže oštećenih zgrada u Petrinjskoj, što će mi pomoći pri izradi krovišta i nadstrešnice. A ova nagazna stepenica koja će biti dio trijema kamen je koji je nekoć bio na prostoru između Muzeja za umjetnost i obrt i Hrvatskog narodnog kazališta. Kad su ga renovirali prije 20 godina, skinuli su kamen i radili betonski pločnik. I sve su pobacali na Jakuševac, a riječ je o izuzetno vrijednom kamenu, repenu, koji se dobavljao iz Austro-Ugarske Monarhije, a onamo je stavljen po naputku Hermanna Bolléa – ističe Jovičić.
Proteklih se 40 godina bavio restauracijom sakralnih objekata pa nas je zanimalo i je li se uspio domoći cigle iz neke od oštećenih crkava.
– Nisam. No “zaradio” sam jednu iz crkve u Palmotićevoj nakon što sam donirao mjesec dana svoga rada. Čuvam je doma i još nisam siguran hoću li je iskoristiti za ovaj projekt – odgovara.
A kad se on završi, cigle iz razrušenog centra “transformirat” će se u kuću od oko 25 kvadrata, podignutu u stilu posavskih graditeljskih majstora obitelji Harabajs iz razdoblja prije Prvog svjetskog rata.
Predstavljat će seoski kućerak kakav je nekoć služio novopečenim parovima da se odvoje od ostatka obitelji i fokusiraju na stvaranje vlastite.
– U uglednim seoskim obiteljima bila je takva praksa. Majka i otac s djecom živjeli su u glavnoj kući, a ovu su gradili za mlade ljubavnike, kojima su htjeli dati intimu jer to je tada bilo vrlo važno – objašnjava Jovičić.
Idila u zavičajnom trokutu
Sav materijal koji koristi, naglašava, mora pripadati upravo tom vremenskom razdoblju, nakon velikog potresa 1880., a prije 1910., jer je kućica dio većeg projekta. Etnoselo Kravarščica muzej je na otvorenom u nastajanju, koji se proteže na 40 jutara zemlje u središtu zavičajnog trokuta Zagreb – Sisak – Karlovac. U njemu će se nalaziti prave rekreacije sela iz raznih razdoblja, primjerice prije Napoleona ili sisačke bitke u 16. stoljeću. Projekt je isplaniran još 2002., ali je stao 2010., a sad mu se, pred mirovinu, odlučio ponovno posvetiti.
– Želja mi je stvoriti seosku idilu koju nitko ne može narušiti – zaključuje s osmijehom.