Europa prije Drugoga svjetskog rata nije se mnogo razlikovala od današnje
sam vrlo rijeku knjigu nakon više od pet godina traganja, Put Alije Gjerzeleza (prvo izdanje iz 1920.) na čijoj je naslovnici pisalo Ivan Andrić. Nikada ni na jednoj knjizi poslije ove nije pisalo Ivan, već Ivo Andrić. Napominjem da u Matici krštenih za 1892. u župi Travnik stoji da je 9. oktobra 1892. godine rođen Ivan, zakoniti sin Antuna Andrića, podvornika, i Katarine r. Pejić. Kutak nobelovca Ive Andrića u Napretkovoj zagradi u Zagrebu opskrbljen je iz moje zbirke njegovim prvim i rijetkim izdanjima.
Osim što kupujete, prodajete li knjige?
Kako kažu, kolekcionarstvo je bolest koja nema lijeka i skup sport. Morate imati neki novac da kupite kada se nešto vrijedno iznenada pojavi na tržištu. Imam privilegij kod mnogih vlasnika zagrebačkih antikvarijata da me obavijeste kad imaju zanimljive stvari, a u nekim antikvarijatima na više obroka mogu kupiti skupe knjige i dokumente. Budući da financijski nisam toliko moćan, kod jedne banke stalno je gorjelo crveno svjetlo zbog minusa i oni su mi uzeli dosta novca naplaćujući kamate dok nisam vratio dugove. Knjige kao robu ne prodajem, već ih izvlačim iz zaborava te čuvam i povremeno prezentiram. U listopadu 2018. Katoličkom školskom centru Don Bosco u Žepču donirao sam 650 rijetkih knjiga za djecu i mladež tiskanih u razdoblju od 1864. do 1990. godine. Kada smo kod kupovine i prodaje knjiga, trebalo bi možda uvesti da državne institucije koje proizvode knjige, a koje se financiraju iz državnog proračuna obavezno navedu da je knjiga tiskana o trošku naroda. U svojoj zbirci imam knjigu iz 1873. godine pod naslovom Pjesnička djela Petra Preradovića izdana troškom naroda.
Gdje namjeravate pohraniti svoju zbirku?
Geslo svakog kolekcionara je prikupljanje s posebnom strašću, čuvanje, prezentiranje i prosljeđivanje sačuvanoga budućim naraštajima. Kolekcionarima je najteže kada razmišljaju o tome gdje udomiti ono što su prikupili za života. Do danas državne institucije nisu pokazale preveliki interes kako bi zaštitile fondove kolekcionara ili vrijedne i stare obiteljske biblioteke. Mislim da treba ozbiljno razmišljati o Muzeju kolekcionara i Muzeju književnosti gdje će biti udomljeno i stalno prezentirano ono što je najvrednije i najznačajnije za našu kulturnu baštinu. Predlažem i da država dodijeli kolekcionarima besplatne prostore u kojima će oni spremati i uživati u svojim pronalascima, a nakon njihova ovozemaljskog života kolekcije prema dogovoru trebaju pripasti državi. Budući da je za vrijeme rata u BiH, posebno u Sarajevu nestao veliki fond knjiga, kardinal Vinko Puljić i pater Ivan Tolj ocijenili su da bi bilo najbolje da moja svekolika zbirka završi u Sarajevu u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Tako da je velika većina knjiga iz moje zbirke već udomljena za budućnost u knjižnici Metropolitana koja je u osnivanju pri Vrhbosanskoj nadbiskupiji u
• Sarajevu. Zabavno je slušati ratničko i strastveno zazivanje ujedinjene Europe, koja svakom svom čovjeku donosi nadu i spas. Još je zabavnije suočiti se s činjenicom da taj Europski manifest, zajedno s poklikom “Paneuropa zauvijek!” potječe iz 1924. godine kada je fašizam tek počinjao dizati svoju glavu negdje nad obzorom te iste Europe. Zar je moguće da cijeli jedan kontinent, koji se diči poviješću i civiliziranošću, baš ništa nije naučio u 20. stoljeću, u dva svjetska rata, nekoliko revolucija, o manjim pomorima da i ne govorimo?
Takvu Europu, onu nekad i ovu danas, istražuje Europski ansambl na čijem je čelu Oliver Frljić. Riječ je o dvogodišnjem projektu koji je svoju prvu godinu završio zagrebačkom premijerom predstave “Vječni malograđanin”, koja je nastala po motivima romana Ödöna von Horvátha iz 1930. godine. Zajedničko je to istraživanje kreativaca iz našeg ZKM-a, Schauspiela iz Stuttgarta i poljskog kazališta Nowy Teatr iz Varšave, a režirao ju je gost iz Grčke, Anestis Azas.
Priča von Horvátha svojevrsni je “film” ceste: zgubidan i varalica na prevaru se dokopa malo novca, pa kreće na svoje prvo veliko putovanje iz Njemačke u Barcelonu, gdje se 1929. održava Svjetska izložba. Tamo se nada dočepati bogate udavače koja će ga zauvijek riješiti materijalnih briga. Na tom putu sreće različite likove koji tvore sliku histerične i izgubljene Europe pred izbijanje Drugog svjetskog rata. Autorski tim ove predstave pokazuje kako takva Europa nije daleko od nas, kako je lako zastraniti, pa i nama koji živimo na komadiću planeta zbog kojeg tisuće ljudi riskiraju živote ne bi li ga se domogli. Punokrvna je ovo predstava, puna ritma, žara, mladosti, mnogim svojim porukama namijenjena upravo mladima, onima koje još nije “pojeo” cinizam.
Osim glazbe Alena i Nenada Sinkauza, sve djeluje pomalo improvizirano, scena Igora Pauške i kostimi Marte Žegure kao da su ovlaš izvučeni iz fundusa, ali to je ovdje prednost, a ne mana. Taj šarm “studentske” produkcije predstavi pojačava ozbiljnost, a redatelj Azas i dramaturg Armin Kerber odlučili su se za rušenje još jednog važnog kazališnog kanona. Predstava je, naime, višejezična, glumci govore njemački, engleski, hrvatski, poljski... i to funkcionira besprijekorno. Na sceni su: Tenzin Kolsch, Claudia Korneev, Tina Orlandini, Adrian Pezdirc, Jasnima Polak i Jan Sobolewski, šestero glumaca koji jasno pokazuju u čijim je rukama
• budućnost europskog teatra.