NISAM ZNAO ZA REKORD, OTKRIO MI GA JE MASER

U uraganskom preokretu i velikoj pobjedi nad Krkom (99:71) sa svojih 16 koševa Cibonin kapetan Marin Rozić upisao se u povijesne knjige Jadranske lige (ABA), natjecanja koje se igra već 18. godinu. S bivšim suigračem Nebojšom Joksimovićem, Roza sada dijeli rekord po broju ubačenih koševa (2740), a i vodeći je košarkaš po broju odigranih utakmica u ovom regionalnom natjecanju (355).

Nisam igrač od brojki

Sve to govori o otpornosti i upornosti Cibonina 36-godišnjaka. – Govori to i o godinama koje imam. No, nisam nikad bio igrač od brojki. Meni je to uvijek bilo sekundarno pa nisam imao predodžbu da sam bio blizu rekorda. Ne bih ni znao da sam blizu rekorda da odbrojavati nije počeo naš pomoćni fiziotera- peut Andrej Županić – kaže Marin. S obzirom na to da u HKS-u nisu poklonici regionalne lige, što o njoj misli njen rekorder? – Premda postoje podijeljena mišljenja, činjenice ipak govore toj ligi u korist. U njoj su se isprofilirali mnogi igrači pa nema sezone da netko ne ode u NBA ligu. Osim toga, ona ima prohodnost prema Eurokupu i Euroligi i ona je dobila kredit time što je pod okriljem Uleba, a i besplatna je. A njegova Cibona vjerojatno će biti šesta, što će biti najbolji plasman u posljednje četiri godine. – To možemo zahvaliti zajedništvu koje među nama vlada. Koliko god to zvučalo kao floskula, mi smo pozitivnu energiju iz naše svlačionice uspjeli prenijeti na parket. Koliko je važno za konačni rezultat nemati “trulih jabuka” u košari? – To je nevjerojatno važno i za rezultat i za afirmaciju ne tako mladih, ali neafirmiranih igrača i što sam stariji, toga sam sve više svjestan. Bolje je u momčadi imati igrača koji je i manje kvalitetan, ali je pozitivan i neće biti “trula jabuka”. Prije sezone birali su se upravo takvi igrači, koji karakterno odgovaraju i u tome smo, očito, imali sreće. Dakako, za takvo što zaslužan je i trener Velić koji je arhitekt momčadi, koji nas je sve posložio tako da smo svi prihvatili svoje uloge. Koliko je ta kemija važna za mirnu svlačionicu kada treba smiriti suigrače oko kašnjenja plaća? – Mi smo i na početku sezone svim igračima spomenuli problem oko dinamike isplate, no ove je sezone to vrlo prihvatljivo i svedeno na minimum pa se to u svlačionici gotovo i ne spominje. Za razliku od prijašnjih sezona kada je bilo ozbiljnih situacija, ove godine troši se koliko se ima. Daj Bože da ostane ovako. Cibona je na pravom putu financijske situacije do kraja. Ako je tako, treba li onda itko uopće razmišljati o fuziji s financijski vrlo stabilnom Cedevitom? – Ta je priča stara desetak godina i na papiru zvuči primamljivo spojiti privatni kapital s podrškom grada, tradicijom i navijačima koje Cibona ima. Sve bi to moglo izgledati jako lijepo, no ne znam koliko je sve to spojivo. U ovom trenutku to je poprilično daleka opcija. Uostalom, ja mislim da u Zagrebu ima mjesta za dva takva kluba. Realnost je pak da će Cibona, dok god ne bude financijski posve sanirana, imati jedan od najmanjih proračuna u ABA ligi. Istodobno, Cibona je idealna za mlade igrače, što se i pokazalo na primjeru Šarića, Zubca, Žižića, a vjerujem da će tako biti i u slučaju Prkačina.

Prkačin nevjerojatan talent

Kroz Cibonu u ovih Rozinih 15 sezona prošlo je mnogo supertalenata. Gdje on rangira malog Prkačina? – On je taj. Prije svega to je krasan momak, jako lijepo odgojen, staložen i nevjerojatno talentiran. Kako fizički tako i situacijski. To je playmaker na poziciji četvorke, a takvi igrači budućnost su ovog sporta. Lojalnost Ciboni ovog Mostarca velika je rijetkost u današnjem vrhunskom ekipnom sportu. – Ja sam počeo igrati košarku da bih jednog dana igrao za Cibonu, a spletom sretnih i spretnih okolnosti dogodilo se da sam gotovo cijeli igrački vijek proveo u njoj. A “Kapetan Odanost” mogao bi tu biti još dobar broj godina jer ga čeka mjesto sportskog direktora? – Ne osjećam nikakve motivacijske ni fizičke probleme pa mi svi govore da ne moram prestajati igrati dok je tako. S obzirom na to da je dvostruki otac, kako se to uklapa u igračke obveze? – Niko ima nešto više od dvije godine, a Toma je stigao na svijet 10. veljače pa je kod kuće poprilično veselo, katkada i dinamičnije nego na utakmici. No imam krasnu suprugu koja je svjesna koliko je meni kao profesionalnom sportašu važno da sam naspavan i odmoran pa je mnogo toga preuzela na sebe – zaključio je Rozić.