KAKO TO DA ĐACI IZ SISKA NIKAD NISU ČULI ZA JASENOVAC

Prošlog proljeća redakciju Večernjeg lista posjetila su djeca dviju osnovnih škola iz Siska i Zagreba. Sedamnaestero đaka sedmog i osmog razreda u pratnji učiteljica sudjelovalo je u programu razvoja kulture medija u okviru UNICEF-ova Tjedna medijske pismenosti. Sudbina je htjela da je taj dan u Jasenovcu vijence u čast žrtava ustaškog logora smrti polagalo izaslanstvo Srpskog narodnog vijeća, stiješnjeno vremenski između dviju službenih delegacija hrvatskog državnog vrha – jedne dan ranije, a druge dan kasnije. Sisačke i zagrebačke osmoškolce primili smo na redakcijski kolegij s idejom da taj dan djeca naprave bilten koji će im Večernjak tiskati u svojoj tiskari. Kada je krenula rasprava o tome kako ćemo obraditi događaj u Jasenovcu, pitali smo djecu tko bi od njih htio napisati kraći članak. Kao odgovor na muk koji je nastao u tom trenu pitao sam đake da nam ispričaju što znaju o Jasenovcu. Opet muk. Manje ambiciozno pitanje – je li netko od vas čuo za Jasenovac, koje je uslijedilo, opet je ostalo bez odgovora. Da skratim, ni jedno od sedamnaestero djece iz dviju osnovnih škola iz Siska i Zagreba nikad nije čulo za Jasenovac. Osim iz povijesti, sisački đaci pali su na kratkom ispitu iz bliže geografije jer nisu znali ni je li Jasenovac općina, grad, naselje ili planina, iako se nalazi unutar iste županije i od njihove je škole uzvodno Savom udaljen četrdesetak kilometara. Tjeskobna nelagoda zbog očekivanog odgovora, a ne manjak znatiželje, razlog je što su njihove učiteljice bile pošteđene istog pitanja.

Iako djeca na dnevnom novinarskom natjecanju nikako ne predstavljaju statistički reprezentativni uzorak, ideja da im se osvijesti važnost medijske komunikacije slučajno je poslužila kao lakmus njihova šokantnog neznanja što jasno i nedvosmisleno upućuje na potpuno devastiran odnos našeg školstva prema ključnim točkama recentne povijesti. Dokaz je to da su u pravu svi oni koji upozoravaju na pokušaje povijesnog revizionizma u Hrvatskoj poput nedavnog istraživanja studenata na sveučilištu Yale, koje nas je svrstalo u grupu rigidnih revizionista uz bok Mađarima i Poljacima, čije vlade na perfidan način pokušavaju pobjeći od svoje loše povijesti. Generacijama rođenima prije 1991. činjenica da djeca u osnovnoj školi nisu čula za Jasenovac neshvatljiva je. Ako su danas druga vremena, znači li to da su ta vremena ispravnija i bolja? Znaju li oni koji uljepšavaju vlastitu povijest, ignorirajući neke od najmračnijih momenata svog naroda, da sve nas izlažu opasnosti da nam budućnost bude ružnija? Povijesti se ne treba sramiti, ne može živuća generacija snositi posljedice za postupke svojih predaka. Ali prešućivanjem njihovih zločina svi postajemo sudionici.

Utoliko valja pozdraviti inicijativu Ministarstva znanosti i obrazovanja – debelo zakašnjelu i pomalo sramežljivu – da se školama u okviru novog kurikula građanskog odgoja preporuči da posjete spomen-područje Jasenovac. Paradoksalno zvuči službeni podatak da godišnje u Jasenovac svrati više đaka iz inozemstva nego iz Hrvatske. Zabilježeno je da je Jasenovac prošle godine posjetilo 15 školskih grupa iz Hrvatske, dok ih je iz inozemstva došlo 19, od čega najviše iz Italije. A to je rezultat rada svih dosadašnjih vlada i svih ministara obrazovanja koji su prodefilirali zagrebačkim Donjim Sveticama, od Vlatka Pavletića, Vesne Girardi Jurkić, Ljilje Vokić do Željka Jovanovića, Vedrana Mornara i Pave Barišića.

Nisu djeca kriva za neznanje. Kao što društvo ne može kazneno goniti maloljetnike koji kolegama žigošu slovo “U” na tijelo.

Za takve svinjarije trebaju odgovarati na prvom mjestu njihovi roditelji i učitelji, a u konačnici donosioci obrazovnih politika, koji su u 28 godina hrvatske državnosti iza sebe ostavili neviđen nered. Hoće li preporuke ministrice Blaženke Divjak utjecati na to da se ta situacija popravi, ovisit će prije svega o političkom utjecaju i moći onih elita koje je podržavaju. Ovisit će, kako je to istaknula Snježana Koren s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i o načinu na koji se u javnom prostoru u političkom kontekstu odnosimo prema prošlosti. Tu odgovornost pada prvenstveno na javne medijske servise poput HRT-a, ali i na sve nas ostale medije. Ni godinu dana od donošenja nije jasno koje će se preporuke Plenkovićeva Vijeća za suočavanje s prošlošću usvojiti. Stoga od dijela odgovornosti ne može pobjeći ni aktualna vlast kojoj su trebali mjeseci da iz neposredne blizine Jasenovca ukloni ploču s natpisom „za dom spremni“, koji je Europski sud za ljudska prava nedavno u slučaju Šimunić stavio izvan dohvata prava na slobodu govora. Međutim, zabrane bilo koje vrste u kontekstu slobode izražavanja u koliziji su s liberalnom demokracijom. Štoviše, time se stvara zabranjeno voće, privlačno buntovnoj djeci u formativnim godinama. Nije novost da se društvene devijacije najbolje izbjegavaju odgojem i obrazovanjem, a ne zabranama. Cilj terenske nastave u Jasenovcu nije traumatizirati djecu, već im, kako je to objasnio ravnatelj spomen-područja Ivo Pejaković, usaditi jasan stav o osudi ideologija koje etničke, društvene i političke grupe izdvajaju iz nacionalnog korpusa kao uvod u masakr. Tako nešto ne tako davno dogodilo se u Hrvatskoj, legalno, pod okriljem zakona. To djeca moraju znati.