Zašto se Hrvati opet osjećaju Hrvatima tek kad odu iz Hrvatske

Ako Marakeška deklaracija nije pravno obvezujuća, jer države odlučuju o prihvatu migranata, kaže hrvatska vlada, zašto slati predstavnika Vlade na taj skup i praviti nepotrebne troškove ako zaključci Deklaracije nisu obvezni?

Ali nikakav se skup ne pravi za ništa. Kaže naš premijer, da ta deklaracija “predstavlja katalog mjera i da kao odgovorna zemlja participiramo u svim međunarodnim naporima”.

Što znači “participacija u svim međunarodnim naporima u problemu migracija” (VL, 17. 11. 2018.) ako ne i obveza onih koji su prisustvovali tom skupu? Dalje, kaže se da su zemlje članice Marakeške povelje predane ciljevima te deklaracije.

Što znači predane ciljevima, ako ne i obvezne?

Što znači, da je Marakeški sporazum donesen u svibnju i potpisalo ga 60 zemalja među kojima i Hrvatska, a raspravljen i služeno će prihvaćen biti u prosincu u Marakešu. Odbile su potpisati Mađarska, Austrija, Bugarska, Češka, Poljska, Sjedinjene Američke Države… Sve bogate zemlje koje se bore za prava svojih naroda.

Je li narod nastao ljubavlju prema drugim narodima ili prvenstveno prema svome narodu. I komunistička je partija i kod nas je bila internacionalna i zabranjivala ljubav prema svome narodu pa znamo kako je završila. Sve ovo pokazuje kako se naša vlast svim silama ulaguje internacionalistima (ili masonima) dok istovremeno Hrvatska postaje iseljenička zemlja u koju će silom ovih međunarodnih deklaracija naseliti bliskoistočne, azijske i afričke izbjeglice. Vlada bježi od toga da je ne bi nazivali populističkom, desničarskom. Kao da je to nešto nazadno. Što znači populistička država? Mladi koji napuštaju Hrvatsku kažu, da to čine i zato što nema nikakve sloge među političarima, osjećaju se nezaštićenima, jer nema ljubavi prema svome narodu i njegovoj državi. Kako je voljeti kad hrvatska vlada ovisi o onima koji ne vole ni H od Hrvatske.

Kao što su se Hrvati osjećali Hrvatima u vrijeme Titove države tek kad su je napustili, to se i danas ponavlja. Otuda su i danas zategnuti odnosi ove vlasti s iseljenicima. Nije popularno zvati se Hrvatima jer te mogu nazvati desničarima, populistima i ustašama. Kao da su prihvatili srpski rječnik.

Gradišćanski Hrvat biskup Egidije Ivan Živković neki je dan u Vukovaru u propovijedi nazvao naše političare (koji se boje tražiti s odlučnošću vraćanje kostiju vukovarskih mučenika i zadovoljštinu za preživjele) glumcima, a ne vođama svoga naroda. Hrvati se osjećaju kao pripadnici svoga naroda tek kad napuste ovu Hrvatsku koja je veoma slična po ljubavi prema svome narodu onoj koje smo se riješili. Našoj današnjoj vlasti kao da se pišu zakoni u Bruxellesu što premijer naziva međunarodnoj participacijom. Narod je suveren i prava vlast ne prihvaća ono što donosi štetu narodu, a kamo li njegov nestanak.