10 najugroženijih životinjskih vrsta
Bjeloglavog supa ubija struja, čančarom trguju na crno
Iako je za otuđivanje kornjače čančare iz prirode, njezinu prodaju, kupnju, prepariranje... predviđena kazna i od 4000 kuna, a za jednog orla i 40.000, lokalni oglasnici, društvene mreže, čak i rasvjetni stupovi... i ovih su dana prepuni oglasa neupućenih, no vjerojatno i jako upućenih građana koji ni ne skrivaju da ih posjeduju. U Varaždinu jedna zabrinuta građanka moli pomoć u nalaženju čančare koja joj je odlutala u okolici 6. osnovne škole, u Zagrebu građanin traži “izgubljenog” orla koju mu je bio kućni ljubimac... Je li im resorna inspekcija pokucala na vrata, nepoznato je. No činjenica je da se i bezazlenim skupljanjem strogo zaštićenih i zavičajnih vrsta ozbiljno ugrožava njihovo očuvanje u prirodi, dok se ilegalna trgovina ugroženim i rijetkim divljim životinjama, na kojima organizirane skupine godišnje zarade između 60 i 150 milijardi kuna, svrstava uz bok nezakonitoj trgovini drogom, ljudima i oružjem.
Prema informacijama iz Hrvatske agencije za okoliš i prirodu, bilo da je riječ o živim primjercima, poput rijetkih vrsta kornjača, papiga ili orhideja, ili o luksuznim predmetima, kao što su slonovača, kornjačevina, rog nosoroga ili predmeti izrađeni od kože egzotičnih gmazova – svi oni predstavljaju određeni statusni simbol, a što su vrste rjeđe i ugroženije, to su traženije na tržištu i postižu veću cijenu. Primjerice, izrazito rijetke i kritično ugrožene kornjače s Madagaskara, kojih danas u prirodi ima svega 400-tinjak, na ilegalnom tržištu postižu cijenu i do 25.000 eura po komadu, a rijetke Learove papige iz Brazila vrtoglavih 90.000 eura. Hrvatska, u kojoj žive brojne endemične vrste, rasprostranjene samo na uskom području i nigdje drugdje u svijetu, poput velebitske degenije ili gušterica rasprostranjenih po otocima, također u tome nije iznimka. Na meti kolekcionara i skupljača najčešće su strogo zaštićene zavičajne vrste, kopnene kornjače ili čančare, barske kornjače, različite vrste ptica koje su česta meta stranih lovaca, ptice pjevice (najčešće češljugari), školjkaši poput periski i prstaca, ali i lovački trofeji ili krzna velikih zvijeri vuka, risa i medvjeda te ptica grabljivica.
Vedran Lucić iz Udruge za zaštitu prirode Biom kaže da se na zaštiti prirode (divljih vrsta, staništa i područja) u nas čini više i
bolje nego prije i zakonodavno je relativno dobro pokrivena.
– Imamo strategije i zakone, no njihova je provedba nedovoljna, među ostalim i zato što nedostaju mnogi pravilnici na čije se donošenje godinama čeka. Financiranje zaštite prirode slabo je jer u državi, unatoč odgovornosti i obvezi na koju se zaštitom sama opredijelila, sliježu ramenima uz isprike da nema novca, a usto nedostaje i važnih administrativnih kapaciteta u povlačenju europskih sredstava kojima bi se osigurala bolja zaštita – objašnjava Lucić. Međusektorska je suradnja slaba, a često su i oprečni stavovi unutar istih ministarstava. Lovstvo se, dodaje, drži nedodirljivim, a svaki pokušaj upozoravanja na probleme napadom na lovce. HEP već godinama postavlja stupove dalekovoda na kojima stradavaju ptice, a na Cresu, prijestolnici elektrokucije ptica, nikad nije naplaćena nijedna kazna iako su obveze jasne, upozorava Lucić. Donosimo popis deset najugroženijih strogo zaštićenih vrsta u Hrvatskoj.
Euroazijski ris
(Lynx lynx)
sisavac je iz reda zvijeri (Carnivora), odnosno porodice mačaka (Felidae). Živi povučeno i uglavnom je aktivan noću. Jedan od najvećih uzročnika ugroženosti risa u Hrvatskoj je parenje jedinki u bliskom srodstvu, gubitak i fragmentacija prirodnih staništa, nedostatak prirodnog plijena i krivolov. U Hrvatskoj su staništa euroazijskog risa šumovita brdsko-planinska područja Dinarida.
Sivi vuk
(Canis lupus)
sisavac je iz reda zvijeri (Carnivora), odnosno porodice pasa (Canidae). Početkom 1990-ih vukovi su u nas obitavali samo u Gorskom kotaru i Lici. Vjerovalo se da ih u Dalmaciji nema. Nakon toga brojnost im raste, najviše na račun širenja na nova područja, Dalmaciju, a povremeno i južne padine Velebita, blizu Ravnih kotara, kod Kaštela, pa sve do Biokova, Banovine te dijela Karlovačke županije. Danas obitava na 18.213 četvornih kilometara u devet županija.
Kopnena kornjača
(Testudo hermanni)
ili obična čančara rasprostranjena je uglavnom u nizinama Sredozemlja, a u Hrvatskoj duž čitave jadranske obale te na otocima Cresu, Krku, Lastovu. Ozbiljno je ugrožena promjenama koje je čovjek izazvao u okolišu, naročito na poljoprivrednim površinama, izlovljavanjem i prodajom na crnom tržištu te požarima. Jedan od loših primjera je sjeverna Dalmacija, gdje se ovi gmazovi nerijetko uz cestu, uz voće i povrće, nude strancima na prodaju. Čančare hiberniraju tijekom zime i ponovno postaju aktivne krajem veljače.
Glavata želva
(Caretta caretta)
vrsta je morske kornjače. Zajedno s kopnenim i slatkovodnim kornjačama spada u red Testudines. Hrvatski akvatorij Jadrana predstavlja jedno od najvažnijih morskih staništa glavate želve u Sredozemlju te je iznimno važno očuvati povoljne stanišne uvjete u Jadranu da bi se smanjili pritisci na ovu vrstu. Morske kornjače imaju oštra usta nalik kljunu i snažno osjetilo njuha koje im pomaže u potrazi za hranom, ali i da bi pronašle plažu na kojoj bi se izlegle. Najveća su gnjezdišta ove vrste u Sredozemlju na grčkoj, turskoj i ciparskoj obali. U Hrvatskoj do sada nisu potvrđena.
Lombardijska smeđa žaba
(Rana latastei)
endem je Europe. U Hrvatskoj ovu vrstu možemo pronaći jedino u Istri. Najbrojnija je populacija na području Motovunske šume, a najjužnije populacije nalaze se na području Pazinštine. Lom- bardijska smeđa žaba jedna je od manjih vrsta smeđih žaba na području Europe. Mužjaci i ženke razlikuju se jedino u veličini (ženke su nešto veće), no zanimljivo je da za vrijeme parenja mužjaci poprimaju tamnije boje koje nakon parenja postupno nestaju.
Bjeloglavi sup
(Gyps fulvus)
strvinar je izuzetno važan za očuvanje ravnoteže u ekosustavu. Djeluje, naime, kao “čistač” jer hranjenjem lešinama sprečava potencijalna širenja zaraza. Hrani se strvinom srednjih i krupnih sisavaca, kod nas najčešće uginulim domaćim životinjama poput ovaca. Bjeloglavi supovi u Hrvatskoj ugroženi su ponajprije jer im je raspoloživo sve manje hrane zbog odumiranja tradicionalnog stočarstva. Od elektrokucije na Cresu godišnje strada desetak supova na stupovima srednjonaponske mreže. Trovanja supova i uznemiravanje u blizini gnijezda također rezultiraju smanjenjem populacije.
Mekousna pastrva
(Salmothymus obtusirostris)
endemska je slatkovodna vrsta jadranskog sliva. Karakterizira je neobična sličnost s lipljenom i pastrvom. Nastanjuje čiste i hladne krške vode bogate kisikom, a zadržava se u njihovim dubljim, sporije tekućim dijelovima. Za mekousnu pastrvu možemo reći da je jedna od najugroženijih slatkovodnih riba. Područje koje naseljava poprilično je usko pa njegovo ugrožavanje ima drastične posljedice za ovu vrstu.
Močvarni plavac
(Phengaris alcon alcon)
kritično je ugrožena vrsta leptira je u Hrvatskoj. Rasprostranjena je na vlažnim livadama na kojima raste biljka plućna sirištara (Gentiana pneumonanthe L.) na kojoj močvarni plavac polaže jajašca, a na tom je staništu potrebna i prisutnost točno određene vrste mrava domaćina (roda Myrmica), u čijem mravinjaku gusjenica ove vrste ostaje do izlijetanja. Radnici mrava u mravinjaku se prema gusjenici ponašaju kao prema vlastitim ličinkama – hrane ih i čiste. Ova vrsta ugrožena je zbog zarastanja ili isušivanja vlažnih livada, intenzivirane poljoprivrede i košnje teškim strojevima.
Veliki tresetar
(Leucorrhinia pectoralis)
vrsta je iz reda Odonata (vretenaca). Vretenci su najbrži letači u svijetu kukaca, a ujedno imaju i izvanredan vid – njihove složene oči sastoje se i od deset tisuća malih okašaca koja izgledaju poput pčelinjih saća. Svojim očima vretenca mogu istovremeno gledati na sve strane i uočiti plijen na udaljenosti od čak 40 metara. Vrstu veliki tresetar možemo naći na tresetištima, u blago kiselim jezercima, starim rukavcima i ribnjacima bogatima vodenom i močvarnom vegetacijom. Ova vrsta vretenca ugrožena je zbog isušivanja močvara.
Dinarski špiljski školjkaš
(Congeria kusceri)
jedini je podzemni školjkaš na svijetu. Tercijarni je relikt, odnosno ostatak faune koja je živjela u tercijaru i preživjela do današnjih dana spustivši se u podzemlje. Tako je odoljela promjenama na površini zbog kojih su druge vrste roda Congeria izumrle. Dinarski špiljski školjkaš endem je Dinarida. Zbog zagađenja podzemnih voda i promjena režima podzemnih voda (npr. hidrotehničkim zahvatima) već ugrožena populacija ove vrste mogla bi se dodatno oštetiti.