Strast za vladanjem ne smije biti iznad očuvanja države

Posve je jasno, da svi ne mogu misliti jednako. Nacionalni interesi katkada nameću nužno zajedništvo. Kod nas Hrvata to nije moglo stoljećima zaživjeti, sve do Domovinskog rata kad je opstanak nacije došao u pitanje. Da rečeno ilustriram, citirat ću ulomak iz teksta dr. Velimira Deželića, objavljenog prije više od stotinu godina u časopisu “Hrvatska prosvjeta” i ponovno u “Glasniku Hrvatskog diplomatskog kluba” br.6, str.8, 2007. godine. Dakle, “Užasna mržnja, koja se pokazala među najplemenitijim rodoljubima hrvatskog naroda, radi toga, što su se razdijelili u razne koterije (franc.=klike) stranačke, morala bi tim sama po sebi prestati i cio narod mogao bi se tako okupiti u jedan logor pod stijegom prijateljstva, bratstva i sloge, u kojem bi se sastali svi pioniri narodne svijetle budućnosti”. Naša stara boljka, naše nejedinstvo, uzrokovalo je mnogo zla, koje smo sami sebi nanijeli, a i neprijatelju olakšali da nas tlači stoljećima. Na osnovi svega toga težnje da se opametimo (što je teško) nužne su za nacionalno dobro. Ako idemo u raščlambu tog pitanja teškoće na tom putu teže su nego recimo u Njemačkoj i nekim drugim zapadnim zemljama. Nastanak različitih političkih stranaka u nas nije jednak njihovima. Primjerice socijaldemokracija pod tim nazivom nije ni približno nalik tom pojmu kod nas. Naime, podrijetlo današnjeg našeg SDP-a proistječe iz Komunističke partije. Na Zapadu je taj pokret uvijek bio odvojen od komunizma. U nas, za vrijeme komunizma ili socijalizma, naziv socijaldemokrat prišivalo se neprijatelju Partije. Dakle, u tomu je velika razlika između socijaldemokratskih stranaka na Zapadu i naše. Netko je rekao, da su članovi bivše Partije koji su prešli u HDZ bili prohrvatski orijentirani, dok su oni u SDP-u bili orijentirani projugoslavenski. Provjere nema, nitko nema uvid u njihove duše, a sigurno je tu bilo i utilitarizma. Nismo ovdje da sudimo, već da navodimo koje su (ne)mogućnosti koalicije SDP-a i HDZ-a. Svakako ne iste kao u Njemačkoj gdje se to dogodilo, iz navedenih razloga, ali i tamo je to ovog puta išlo vrlo teško. U HDZ-u razumljivo postoji i “desno” krilo koje je gajilo hrvatstvo (ne nužno radikalno) oduvijek, ili kao istinski obraćenici (manji broj). Kalkulacija na osnovi činjenica je sljedeća: Šanse za veliku koaliciju postoje samo zato što niz malih stranaka i raznih otpadnika od njih podmeću nogu gdje stignu, a kad se tome iz lukrativnih razloga priključi SDP, mučno je održati graničnu većinu. A to je i najveća kočnica bitnim reformama, koje opozicija bez obzira na njihovu potrebu i vrijednost, želi iskoristiti za rušenje Vlade. Zato se velika koalicija sve više priziva kao nacionalni spas. No, kako u SDP-u postoji zagrižena komunistička struja (malobrojna), zatim pomirbeni ljevičari i nešto liberala, a u HDZ-u, kako smo već rekli, do koalicije između njih može doći samo tako, da se najljeviji u SDP-u priključe ultralijevoj stranci, a desni HDZ-ovci ujedinjenoj desnici, koja je kao korektiv potrebna. Dakle, obje najveće stranke bi se moguće smanjile, ali tek bi tada mogle koalirati. Bez navedenih restrukturiranja to nije moguće. Pri tome se ne treba nužno odreći svog svjetonazora. Postoji međutim i drugi način, da ugovore namjerno ne podmetanje nogu tamo, gdje je nacionalna korist neupitna. Bez jedne od navedenih solucija, potrebne reforme, teško je započeti i provesti. Za odluku nisu potrebne godine. Strast za vladanjem ne smije biti iznad očuvanja države.