I Harjačekov roman “Sanjica Lacković” mogao bi ispasti trijumf, ali ne samo literarni
razinu netransparentnosti. Prije nekoliko se dana oglasila i Hrvatska komora arhitekata koja gradu predbacuje i taj problem, kao i onaj neuključivanja struke u projekt. – Gradska uprava uporno izbjegava provođenje demokratske i transparentne procedure javnog arhitektonsko-urbanističkog natječaja kojim bi se propitalo oblikovanje javnog prostora i dobilo najbolje rješenje – prozvala je komora Grad. Profesorica Bojana Bojanić Obad Šćitaroci, predstojnica Katedre za urbanizam, prostorno planiranje i pejsažnu arhitekturu na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, objašnjava zašto se kod ovakvih projekata mora biti posebno oprezan s identitetom prostora. – U ovakvim slučajevima najprije se ustanovi postoji li povijesna vrijednost mjesta koje se preuređuje. Moraju se shvatiti kontekst i identitet prostora, promjene koje su na njega utjecale, sve ono što je moglo doprinijeti tome da neki prostor građani promatraju na određen način. Onaj tko radi promjene mora prostor dobro upoznati, istražiti i shvatiti mijene tijekom vremena, prepoznati vrijednost pojedinih slojeva. Nepažnjom ili pogreškama možete ga “obući” u nešto neprimjereno i dovodite se u opasnost da ga marginalizirate. Moramo paziti da ga naši sugrađani ne počnu zaobilaziti – rekla je Bojanić Obad Šćitaroci. Kod ovog konkretnog projekta ona priznaje da ju je u početku iznenadila lavina reakcija, no da je kasnije shvatila da javnost zapravo uopće nije dobro upoznata s projektom. I to ne svojom krivnjom, već Grada koji je za projekt odgovoran. – U onome što se radi bitno je kako. Nije poznato je li napravljena konzervatorska urbanističko-pejsažna studija ili elaborat o razvoju i mijenama prostora, je li provedeno vrednovanje svih slojeva te jesu li stručno i znanstveno utemeljeno utvrđeni kriteriji za obnovu ili promjenu, kao i mogući modeli suvremenih zahvata. Važan aspekt prilikom izrade projektne dokumentacije i suvremenih zahvata u prostorima i na građevinama kulturnih dobara valja razmotriti i posljedice u prostoru koje nastaju nakon nekog rješenja – tvrdi Bojanić Obad Šćitaroci koja je odmah rekla da je sama imena ne zanimaju. Pritom je ova arhitektica s bogatim iskustvom dodala da ovdje očito kontekst prostora nije sagledan sa svih strana te da je cijeli proces za struku – iluzija. – Nitko ne zna kako će to na kraju izgledati i zašto će tako izgledati. Prema onome što vidimo, izgleda da će zadnji sloj u razvoju trga, izveden prema projektu Cirila Jegliča, koji se pamti više od pola stoljeća, biti u cijelosti poništen. Ima li valjanih razloga za to, je li to uopće pristojno prema Jegliču koji je autor brojnih perivojnih prostora u Zagrebu? Je li to pristojno prema građanima koji su se s takvim perivojnim rješenjem poistovjetili i prepoznali ga kao dio identiteta Zagreba? – pita se Bojanić Obad Šćitaroci.
Falsificiranje 80 godina
Predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske Zvonko Maković vrlo slično gleda na cijelu situaciju. – Ako uklonimo park i hortikulturna rješenja oko Meštrovićeva paviljona, imam osjećaj da želimo prebrisati i falsificirati 80 godina povijesti tog prostora. Već 1930-ih na njemu nije bila samo zelena površina, a tijekom Drugog svjetskog rata napravljena je tamo fontana. Ne možemo se praviti da tise, magnolije ili fontana nisu dio povijesti tog prostora. A ako se već prostor želi vraćati na izvorno stanje, treba dobro objasniti zašto se to čini. A za to vam treba tim stručnjaka, a ne da se sve prepusti gradonačelniku i arhitektici bez relevantnih stručnih referencija da o svemu odlučuju – tvrdi Maković. Za njega ovaj problem izvire iz stupnja demokracije u društvu. – Situacija prije svega govori o onome koga smo izabrali, demokracija se na ovaj način građaninu čini zahrđala, kao da je izgubila legitimnost. Kod preuređivanja ovog paviljona, u prošlim, totalitarnim sustavima – monarhističkom, ustaškom, pa onda komunističkom – bili su raspisivani natječaji. Ni u njima nije jedna osoba odlučivala o svemu, kao što to radi danas – objašnjava Maković i dodaje da ga ne čude kritike ni struke ni građana. – Volio bih vidjeti nekoga iz struke tko bi branio ovaj projekt – oštar je Maković. S obzirom na to da se uređenje “pješačkog centra izvrsnosti” planira raditi u četiri faze i da je u prvoj fazi već stvoreno toliko problema i protivnika, otvara se očigledno pitanje kako Grad planira nastaviti svoj posao. I to na principijelnoj razini. Jer svaki sljedeći korak u ovom projektu bit će pod velikim povećalom.
Dario Harjaček je prije sedam godina kao poprilični mladac režirao “Kate Kapuralicu” Vlaha Stullija na Dubrovačkim ljetnim igrama. Bio je to kazališni trijumf mladog redatelja koji u svom teatarskom radu ne izbjegava klasična djela domaće književnosti. Sada je Harjačeku Oceanmore objavio roman prvijenac u četrnaest priča “Sanjica Lacković”, koji je u četvrtak imao i predstavljanje na Zagreb Book Festivalu. I taj bi roman mogao ispasti trijumf, ali ne samo literarni. U njemu je Harjaček u decentnom ritmu ispisao svojevrsnu obiteljsku kroniku dvije varaždinske i jedne zagrebačke umjetničke obitelji u periodu od šezdesetih godina prošlog stoljeća pa doslovno do danas. Svoju je sagu ispisao iznimno ekonomično, gotovo je nevjerojatno što je sve stalo u samo stotinu i devedeset stranica zgusnutog proznog teksta koji unatoč toj zgusnutosti ne guši, nego oslobađa. Romanom “Sanjica Lacković” i Varaždin, po Harjačeku “grad baroka, cvijeća i glazbe” dobio je svoj suvremeni romaneskni portret, budući da je autor minuciozno i upućeno portretirao i taj specifični, pomalo dubrovački, u osnovi aristokratski varaždinski mentalitet. Kada počnete čitati knjigu, možda se i pitate zašto je roman dobio ime po doduše zanimljivom ženskom liku, a ne po Petru Krešimiru Vitezu, mladom Varaždincu koji se nikako ne osjeća dobro u granicama vlastite mnogobrojne obitelji koja je s puno entuzijazma dočekala hrvatsku nezavisnost 1991. godine. No, kada zaklopite ovu potresnu knjigu koja može i iznenaditi nevjerojatno brutalnim opisima, primjerice abortusa u varaždinskoj bolnici, jasno vam je zašto je naslovljena baš po liku Sanjice Lacković. Lik lezbijke koja je dirljivo povezala provincijski lik Petra Krešimira Viteza sa zagrebačkom kazališnom etabliranom obitelji Podolnjak, doista je jedan od likova u kojima se zrcale sve nedoumice i sve stranputice hrvatskog zapravo jako konzervativnog društva koje se u osnovi tako malo promijenilo u proteklim desetljećima. Hrvatska u opisu Darija Harjačeka društvo je kroz koje kao da nije protutnjala seksualna revolucija. To je društvo koje se još vozi u zaprežnim kolima, društvo u kojem nema emancipacije pojedinaca niti emancipirane i samosvjesne nacije, društvo u kojem je neukorijenjena i nametnuta komunistička svjetovna religija u samo nekoliko strateških poteza zamijenjena onom autentičnijom, katoličkom. Vrlo je često bolno čitati Harjačekove stranice o ljudskim lomovima koje im nije izazvao društveni diktat, nego kruta obiteljska tiranija koja je tako dobro i tako brižno skrivena iza četiri zida. No, Harjaček kao pisac nije samo zabrinuti intelektualac koji želi živjeti u skladnijem i tolerantnijem društvu nego i iznimno duhoviti, pa čak i groteskni kritičar hrvatske tajkunsko-domoljubne svakodnevice u kojoj su svenarodne odlaske u Kumrovec zamijenili odlasci u Bleiburg. “Sanjica Lacković” roman je u kojem će se mnogi epizodisti hrvatske današnje političke i moralne kaljuže jako lako prepoznati, pa se tu radi o svojevrsnom romanu s ključem. No, to nije roman koji se treba čitati na prvu loptu. Njegova namjena nije nahraniti vječno gladne senzacionalističke sitne duše, nego dati literarni sadržaj zbivanjima na koja većina običnih ljudi nema ama baš nikakvi utjecaj. Tragična je činjenica da je Sanjica Lacković, inače uspješna dječja spisateljica i neuspješna profesorica hrvatskog obrazovnog sustava koja se nije mogla obraniti od erotskih lezbijskih učeničkih iskušenja, na kraju krajeva morala napustiti zemlju tisućgodišnje kulture Hrvatsku i otići u Berlin. Baš kao što je i puno godina ranije, bježeći od udbaških podvala i ucjena, ali i od vlastite seksualnosti u mitsku Njemačku morala pobjeći i njezina puno starija ljubavnica, domoljubna hrvatska mučenica Beba, najmlađa teta Petra Krešimira Viteza. U svakom slučaju, u Njemačkoj se, igrom sudbine i piščeve kombinatorike, nisu našle u isto vrijeme. U “Sanjici Lacković”, naime, nema sretnog kraja ni sretnog početka. Samo se redaju samoubojstva, abortusi, skandali, psihička mučenja, ubijeni, špijuni... I neizmjerno licemjerje.