Kim Jong-un nema vremena za čekanje

Dok EU drži da “nema alternative nuklearnom sporazumu”, ajatolah Hamnei sada prijeti izlaskom Irana iz sporazuma nizom novih uvjeta

Učetvrtak je Bijela kuća objavila Trumpov odgovor Kim Jong-unu u kojem ga obavještava kako ne prihvaća njegov poziv na susret u Singapur, najavljen za 12. lipnja. Trump je ovim potezom izbjegao zamku u kojoj bi svako eventualno sjevernokorejsko odbijanje američkih uvjeta u pregovorima izgledalo kao Trumpova slabost. Zato je američki potpredsjednik Pence ciljano svojim nastupom isprovocirao Kimovu prijetnju, koja je poslužila kao izgovor za povlačenje iz pregovora, znajući kako Kim zbog sankcija nema vremena za čekanje. Nije dugo trebalo čekati na poruku iz Sjeverne Koreje kako su oni “otvoreni za rješavanje problema sa SAD-om”. To je razlika između Trumpova i Obamina pristupa pregovorima. Dok bi Obama potpisao bilo kakav ugovor samo kako bi mogao mahati njime i predstavljati sebe kao zaslužnog nobelovca, Trump ne prihvaća kulise mirovnih sporazuma koje bi suprotnoj strani poslužile kao platforma za ucjene. Dobar primjer ove razlike u pristupu upravo je nuklearni sporazum s Iranom, koji je potpisao Obama, a odbacio Trump. Iran je za potpisivanje nuklearnog sporazuma tražio ukidanje sankcija i novac, kojim je onda financirao ratove na Bliskom istoku. Da je to loš pristup pregovorima, možemo vidjeti i po odnosu Irana prema EU nakon američkog izlaska iz iranskog nuklearnog sporazuma. Dok EU drži kako “nema alternative nuklearnom sporazumu”, ajatolah Hamnei sada prijeti izlaskom Irana iz sporazuma nizom novih uvjeta. Od EU traži dodatne garancije da će kupovati iransku naftu, da će europske banke jamčiti sigurnost tvrtkama koje budu poslovale s Iranom te da ne smiju tražiti reviziju nuklearnog sporazuma niti dovoditi u pitanje vojne aktivnosti Irana u regiji. To je očito pozicija ucjene i ultimatuma na koju EU pristaje. Trumpova administracija usvojila je drukčiju strategiju kako bi obuzdala režim i prisilila ih na ponovne pregovore. Američki državni tajnik u ponedjeljak je objavio kako će SAD prema Iranu poduzeti “ekonomski pritisak bez presedana u vidu najsnažnijih sankcija u povijesti” sve dok ne pristane na njihove uvjete. Pompeov ultimatum sadrži 12 točaka u kojima se traži da Iran odustane od svih aktivnosti oko nuklearnog programa, da obustavi razvoj balističkih raketa i prekine financirati terorističke skupine u regiji te povuče svoju vojsku iz Sirije. Također su predviđene oštre mjere prema svim tvrtkama koje bi kršile američke sankcije prema Iranu. Iako je Europska komisija žurno donijela odluku kojom je naložila europskim bankama da daju garancije tvrtkama koje posluju s Iranom, očito je da to neće biti od velike pomoći. Ako treba birati između Irana, čije tržište vrijedi 400 milijardi dolara, i SAD-a, s tržištem od 18 bilijuna dolara, izbor je jasan. Tvrtkama koje su uložile u Iran jasno je kako ulaganje u Iran ne može dovesti u pitanje njihovo poslovanje na Zapadu. Zato će sada, bez obzira na garancije, raditi pritisak prema svojim vladama da prihvate američku strategiju, jer su svjesne da svoja ulaganja mogu povratiti samo ako se Iran prisili na američke uvjete. Iranski revolucionarni režim nema samo problem s Trumpom već s mladima, koji sačinjavaju polovicu iranske populacije i kojima je dosta izolacije. Još tijekom prošlogodišnjih prosvjeda jedan od glavnih zahtjeva prosvjednika bio je izlazak iz rata u Siriji, čije je financiranje iscrpilo iransku ekonomiju. Iranski financijski sustav je pred kolapsom, a ekonomske sankcije ostavile bi Iran bez sredstava za ratovanje u regiji. Također, ovim odnosom prema Iranu Amerika je pridobila sunitski svijet, od kojega se zauzvrat očekuje da će podržati Trumpov plan rješenja izraelsko-palestinskog pitanja. Po tom planu, Palestina bi bila priznata kao domovina palestinskog naroda, ali s ograničenim suverenitetom na polovici teritorija Zapadne obale i u pojasu Gaze, koja bi se integrirala ako bi se Hamas pristao razoružati. Dolina Jordana pripala bi Izraelu, a dijelom Palestine postao bi Istočni Jeruzalem, izuzev Staroga grada. Za prijestolnicu Palestine predlaže se Abu Dis. Prije točno trideset godina, krajem svibnja 1988., Ronald Reagan na moskovskom sastanku s Gorbačovom izjavio je: “Moja strategija hladnoga rata je – mi pobjeđujemo, oni gube.” Tom strategijom Reagan je, kao što znamo, okončao hladni rat. To isto sada radi Trump u odnosu na S. Koreju i Iran. Ako se na početku postavite kao pobjednik koji zna što hoće, na kraju možda i stignete do željenog kompromisa koji će biti vaša pobjeda. Ako pak krenete s uzmicanjem i ustupcima, ubrzo ćete biti stjerani u kut odakle će vam se činiti kako je rat

izlaz.• jedini preostali, očajnički