UČENICI ĆE BITI RADNICI S PLAĆOM I STAŽEM
Odredit će se koliko je hrvatskog, povijesti, geografije potrebno za određeno zanimanje Školovat će se za ona zanimanja koja trebaju tvrtkama, a poslodavci će upoznavati svoje buduće radnike
Nakon provedbe reforme učenici će u školama morati odjenuti radno odijelo i naučiti sve tajne strukovnog zanimanja koje su odabrali, kaže Prskalo Prije nego li je postao pomoćnik ministrice Divjak, Vlado Prskalo bio je najuspješniji ravnatelj strukovne škole. Sada isti model planira iskoristiti za sve ostale škole u Hrvatskoj. Pitali smo ga kako će izgledati reforma, koje su prednosti...
Što je presudilo vašem dolasku u Ministarstvo?
Uvjerljivost ministrice Divjak da želi promjene bile su moj razlog zbog kojeg sam se priključio Ministarstvu. Moj se život dolaskom na ovu poziciju naglavačke promijenio, izgubio sam mir, nemam slobodnog vremena, ali mi nije žao jer želim da se strukovno obrazovanje pomakne s mrtve točke. Ono je već godinama nepravedno zapostavljeno.
Za školu kojoj ste bili na čelu povukli ste 6 milijuna eura. Budući da je to velik iznos za jednu školu, ispada da vam izvlačenje novca iz fondova EU ide bolje nego državi.
Kao ravnatelj suočio sam se s činjenicom da u školi nismo imali ni prostor, ni opremu, a ni educirane nastavnike. Kad sam shvatio da ne mogu računati na sustav, tražio sam drugi put. Počeli smo pratili sve projekte EU. Oni su zarazni – kad ih počnete pisati, odjednom naučite i engleski, naučite stvari koje ne radite u klasičnoj nastavi, naučite se natjecati. U konačnici se suočite s obvezom, jer kada dobijete ta sredstva, morate ih potrošiti onako kako ste opisali u projektima. Tako smo promijenili školu, nastavu, opremu škole. No, nije bilo lako.
Kažete nije bilo lako i nije trajalo kratko. Koliko će nam trebati vremena da provedemo reformu svih strukovnih škola?
Bude li dobre volje i cijeli sustav odradi sve aktivnosti, sve se može promijeniti za četiri godine. Mora postojati jaka želja, i to prije svega u Ministarstvu, potom na lokalnoj razini, ali i među ravnateljima škola i nastavnicima. Dakle cijeli sustav mora se mijenjati.
Kad najavljujemo reformu obrazovanja, ona u osnovnim školama i gimnazijama čini se jednostavnijom od one u strukovnim školama. Kada počinju konkretne promjene?
Strukovne tehničke škole traju tri ili četiri godine. To je sustav u kojemu imamo ulaz učenika koji se opredjeljuju jednim dijelom za sustav rada, a jednim dijelom za vertikalnu prohodnost. Učeniku strukovne škole ovim promjenama pružamo mogućnost da nakon škole ima posao i da svojim znanjem konkurira u svijetu tržišta rada. Ovom reformom učenici će u školama morati odjenuti radno odijelo i naučiti sve tajne strukovnog zanimanja koje su odabrali. A to može samo uz zadovoljavajuću opremljenost škola. On mora raditi na stvarnim proizvodima i u stvarnim uvjetima. Zato je bit i učenje na radnom mjestu, unutar škole, ali i u centru kompetencija. Nema više staklenog zvona ni za koga – ni za učenika, ni za profesora ni za ravnatelja.
Hoće li se zbog više prakse u strukovnim školama umanjiti opći sadržaji?
Napravili smo okvir, nacionalni kurikulum za strukovno obrazovanje, ali sada će svaka radna skupina definirati koliko je hrvatskog, engleskog, povijesti, zemljopisa potrebno u određenoj struci. Nacionalni strukovni kurikulum daje mogućnost da svaka škola, svaka radna skupina napravi za svoj sektor, za svoje zanimanje u postocima potrebu za općeobrazovnim sadržajima uz ishode učenja.
U reformi strukovnog obrazovanja naglasak se stavlja na nastavnike i ravnatelje. Oni moraju postati menadžeri. Kako motivirati te ljude?
Želja mi je da učenici upisuju kvalitetne škole. Nije ovdje riječ o novcu, imam osjećaj da u školama velika većina nastavnika voli posao – samo im treba dati poštovanje i na tome svih šest mjeseci mandata radi cijeli tim ministrice Divjak. Treba profesorima reći da rade posao od nacionalne važnosti. Hoće li na plaći dobiti 100
ili 500 kuna više, nije nevažno, ali iz iskustva znam da nije presudno.
Koliko bi centri kompetencija trebali promijeniti strukovne škole? Nije li onda jedan po svakoj županiji zapravo premalo?
Ne mora biti da ih je malo, svaka županija opredijelit će se za sektor i prema sektoru će se formirati centri kompetencija u kojima će kroz suradnju sudjelovati i više škola. Otvaranjem tih centara imat ćete konkurenciju jer, ako se sagradila jedna kvalitetna škola, većina će učenika ići u tu školu pa će u dijelu onih škola koje se nisu potrudile nedostajati djece. Zato kroz centre nudimo kvalitetno obrazovanje. No to neće pasti s neba, svi se moramo potruditi.
Kada se otvara natječaj, odnosno kada će se škole moći prijaviti za centar kompetencija?
Očekujemo da će u ožujku biti raspisan natječaj, a da ćemo već u lipnju imati prve potpisane ugovore. Kriteriji za one škole koje će se natjecati za centar kompetencija već su usvojeni.
Koliko će često učenici pohađati centre kompetencija?
Osnovali smo Vijeće za strukovno obrazovanje i velik naglasak stavili na gospodarstvo i gospodarstvenike. Zato smo u samoj izradi zakona predvidjeli da su gospodarstvenici i obrtnici oni koji u svakom trenutku ulaze u centre. Uostalom, oni su ti koji će kroz centre kompetencija ostvarivati svoje interese, bit će u upravljačkoj strukturi i raditi i surađivati s učenicima. Naime, svaki centar morat će izraditi svoju strategiju u idućih pet godina. Školovat će se za ona zanimanja koja trebaju gospodarstvu.
Tko će nadzirati rad centara?
Ministarstvo, ali i njihovi osnivači koji će imati uvid u njihov rad. Cijelom ovom pričom mi želimo ukomponirati i visoko obrazovanje, a da ne govorim da želimo motivirati mlade ljude da se uključe u svijet strukovnog obrazovanja.
Dakle, mladi strukovnjaci u centrima bit će, kako kažete, u stalnom kontaktu s poslodavcima. Hoće li poslodavci tako već od prvog razreda među učenicima birati svoje buduće radnike?
Sigurno. Cijela priča dobiva širu dimenziju jer poslodavci postaju dio odgojno-obrazovnog procesa. Među njima osposobit će se mentori koji će raditi s učenicima. Tako će poslodavci prepoznavati svoju buduću radnu snagu. Želimo postići da učenici koji upišu strukovne škole budu ponosni, da sustav prema njima bude tako orijentiran da oni imaju svoje mjesto u društvu. Uostalom, ti učenici za nekoliko godina i sami će biti poslodavci. To je krug koji se ne smije prekinuti da bi sustav bio otporan na sve lomove u gospodarstvu.
Koliko će poslodavcima trebati da dođu do statusa mentora, a koliko će vremena trebati profesorima da prođu sve edukacije vezane za promjene u strukovnom obrazovnom sustavu?
Mi već ovog proljeća krećemo s edukacijom strukovnih nastavnika uz Agenciju za strukovno obrazovanje i Agenciju za odgoj i obrazovanje. Sve naše agencije dobile su obvezu da rade na sustavu izobrazbe strukovnih nastavnika. Što se tiče mentora, prema Zakonu o strukovnom odgoju i obrazovanju bit će dovoljno nekih 60 sati rada nakon čega je on sposoban primiti djecu na praksu.
Hoće li učenici zbog učenja i rada s poslodavcima dobivati i naknadu za rad tijekom svog školovanja?
Učenik koji ulazi u ovaj sustav zove se radnik. On će u prvoj godini imati obilježje učenika, ali u drugoj imat će obilježja radnika. Ta obilježja podrazumijevaju zdravstveno osiguranje, radni staž, naknadu za posao. Dakle, sustav će ga prepoznavati sa svim obvezama radnika. To je nešto što cijelu ovu priču stavlja u ozbiljnu situaciju – više nemate priliku da dobijete učenika na praksu koji će vrijeme potratiti kuhajući kave. Tako stvarate kvalitetnu radnu snagu, baš onako kako su to napravili Austrijanci i Nijemci. Poslodavcima je sada pružena prilika da sami “kreiraju” radnika, ali moraju i oni snositi obvezu – a to je isplata plaća.
Koliko će sati u tjednu učenici provoditi radeći?
To ovisi o sektorima. Stručnjaci će predložiti koliko je sati potrebno, a mi ćemo pratiti ishode. Sada imamo veliki problem, imamo gotovo 300 strukovnih škola koje školuju kadar, a mi uvozimo 31 tisuću ljudi. Te nerazmjere sada ćemo smanjivati.
‘UVJERLJIVOST MINISTRICE’ Uvjerljivost ministrice Divjak da želi promjene bile su moj razlog zbog kojeg sam se priključio Ministarstvu ‘UČENJE NA RADNOM MJESTU’ Učenik mora raditi na stvarnim proizvodima i u stvarnim uvjetima. Zato je bit i učenje na radnom mjestu Cijela priča dobiva širu dimenziju jer poslodavci postaju dio odgojnoobrazovnog procesa