Sandra Veljković

Posjetom Rusiji predsjednica ušla u prostor koji svojataju Slovenci

Parafraziramo li izjavu Marka Twaina o tome da je prestati pušiti lako, pa je tako on prestajao već tisuću puta, mogli bismo reći da je jednako lako započeti novu fazu u odnosima Rusije i Hrvatske. Nije započeta baš tisuću puta, ali jest dovoljno da budemo oprezniji i da posjet predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Rusiji i sastanke s tamošnjim najvažnijim ljudima, na čelu s predsjednikom Vladimirom Putinom, koji mnogi ocjenjuju baš kao početak novog doba, ocijenimo kao dobar potencijal. Jer, ma koliko je ovaj susret bio dokaz da predsjednica ima međunarodni renome i da se bez kompleksa kreće među svjetskim liderima, oprezna tvrdnja da su odnosi Rusije i Hrvatske poboljšani bit će točna samo u jednom slučaju – ako Vlada nastavi s procesom zatopljavanja odnosa s Rusijom koji je i s njihove strane počeo ove godine. Rusima nisu nepoznati hrvatski emisari nakon kojih se nije dogodilo ništa. Ključan projekt do kojeg je Ruskoj Federaciji bilo stalo je naftovod Družba Adria. Putin je 2007. došao na energetsku konferenciju u Zagreb nudeći Hrvatskoj suradnju na području energetike, no tadašnji premijer Ivo Sanader njegove je prijedloge odbio. To je pokušala amortizirati premijerka Jadranka Kosor potpisavši 2010. u Moskvi pristupanje plinovodnom projektu Južni tok, no i Južni tok je u međuvremenu propao i nakon toga je splasnuo ruski interes za suradnju s Hrvatskom, ali u novim je okolnostima taj interes intenziviran. Doduše, razumljivo je i hrvatsko udaljavanje od Rusije od početka 2000-ih godina, kad se fokus politike usmjerio na euroatlantske integracije. Za razliku od, primjerice, ideje predsjednika Franje Tuđmana da se ne stavljaju sva jaja u istu košaru, Hrvatska je spremno žrtvovala odnose s Rusijom zbog tadašnje jedine i konsenzualne politike – članstva u NATO-u i Europskoj uniji. Ali od tada, i nakon što je Hrvatska našla svoje mjesto u novim integracijama i što se velikim dijelom determinirala tim članstvom, ostaje praznina u odnosima s tom svjetskom silom.

Nešto se događa

Štoviše, više nego očit bio je zazor u Hrvatskoj od bilo čega ruskoga – od dugotrajne percepcije da ta država podržava Srbiju, iako treba reći da je ona priznala Hrvatsku prije SAD-a, do stvarnih prepreka ulasku ruskog kapitala i narušenih diplomatskih odnosa. To je simbolički predstavljeno ispražnjenim mjestom hrvatskog veleposlanika u Moskvi, sve do ove godine kad tamo odlazi iskusni diplomat Tonči Staničić. Napetost u odnosima između Hrvatske i Rusije kulminirala je izbijanjem krize u Agrokoru te time što su umiješane ruske banke i njihova potraživanja. Dok se Hrvatska klonila Rusije, posebice nakon sankcija koje je toj državi uveo EU zbog pripajanja Krima i vojne agresije u Ukrajini, a potom i protusankcija Rusije, što su radili drugi? Prvo brojke. Austrijski institut za gospodarska istraživanja (Wifo) koji je angažirao Europski parlament pokazuje da su sankcije EU dosad koštale 30 milijardi eura. Izvješće je objavljeno prije nekoliko dana i u njemu piše da je izvoz EU u Rusiju godišnje opadao 15,7 posto. Dok je izvoz 2013. još iznosio 120 milijardi eura, lani je pao na 72 milijarde eura. Znakovito je rangiranje država prema padu izvoza – najviše je pogođen Cipar, u kojem je izvoz u Rusiju opao 34,5 posto, u Grčkoj 23,2 posto, dok je Hrvatska treća na listi gubitnika s padom izvoza od 21 posto. Naravno, u dolarima to izgleda drukčije, proporcionalno vrijednosti izvoza bez amortizacije na drugim tržištima. Sankcije najviše koštaju Njemačku, 11,1 milijardu eura, Veliku Britaniju i Poljsku s tri i Francusku s dvije milijarde dolara. Hrvatska je na začelju gubitnika sa “samo” 190 milijuna dolara, dok je Slovenija, primjerice, izgubila “samo” 10 milijuna. I dok je Hrvatska politički zazirala od Rusije – s iznimkom da je u veljači 2015. tadašnji ministar Ivan Vrdoljak odveo gospodarstvenike u tu državu što je naišlo na baražnu vatru iz američkog veleposlanstva u Zagrebu, zrakoplovi iz Europe prema Moskvi prometovali su vrlo često. – Nemojte mi prigovoriti što sam u Rusiji jer jako dobro znam koliko vas je od uvođenja sankcija putovalo u tu državu i sastajalo se s Putinom i njegovim ministrima – glasila je unaprijed pripremljena obrana šefa Europske komisije Jean-Clauda Junckera koji je anticipirao da će njegovo sudjelovanje na ruskom Međunarodnom ekonomskom forumu 2016. izazvati kritike u EU. Junckerov tim bilježio je svaki posjet premijera, predsjednika vlade ili ministra država EU, ali i država skupine G7, toj državi pod ekonomskim sankcijama. Čak 18 država EU – Luksemburg, Mađarska, Italija, Portugal, Španjolska, Austrija, Finska, Njemačka, Grčka, Francuska, Poljska, Velika Britanija, Irska, Slovenija, Malta, Češka, Bugarska te Slovačka – slalo je visoka izaslanstva u Rusiju. Najčešće se putovalo na relaciji Beč – Moskva. Juncker je na popis “ruskih putnika”, uz japanskog premijera, dodao i tadašnjeg državnog tajnika Johna Kerryja kazavši da su se “u posljednjih godinu dana Kerry i Lavrov susreli čak 26 puta”. Da se nešto događa s odnosom prema Rusiji, postalo je jasno početkom ove godine i tu se predsjednica – možda i zato što je pratila kako diše SAD – pokazala agilnijom u prepoznavanju novih geopolitičkih svrstavanja. Vlada je također lagano radila zaokret pa je Hrvatska na drugi način počela tretirati Rusiju i u kontekstu jugoistočne Europe. Zagreb je i te kako svjestan da Moskva zadire u meki trbuh Hrvatske preko utjecaja u Srbiji i BiH, države važne i zbog sigurnosti i zbog Hrvata koji tamo žive, ali i preko kapilarnog širenja novca u samu Hrvatsku. Uostalom, koliko se Hrvatska povuče iz regije – ma koliko ta riječ nekima smetala – ispražnjeno mjesto zauzet će Srbija.

Diplomat teške kategorije

Susret predsjednice s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejev Lavrovom u Münchenu, na kojem je bio i ministar vanjskih poslova Davor Stier, bio je prvi korak, imenovanje veleposlanika drugi te posjet Stiera Rusiji treći veliki korak koji se – sada se vidi – isplatio. Uza sve, i ministrica gospodarstva Martina Dalić koja je predvodila izaslanstvo u Moskvi na zasjedanju Međuvladine hrvatsko-ruske komisije za gospodarstvo. Veliki impuls za približavanje dviju država dao je ruski veleposlanik Anvar Azimov, jedan od diplomata teške kategorije, što se mjeri po tome koliko lako može doći izravno do Putina, a koji si je po dolasku u Hrvatsku zadao zadatak da organizira bilateralne susrete. Tada je to izgledalo kao tlapnja – Rusi su 2015. bojkotirali vojni mimohod u povodu Dana slobode te na njemu nisu imali predstavnika, a te je godine ruski MVP u izvještaju o neonacizmu u svijetu, vrlo dubiozne metodike iz koje su izostavlje-

Hrvatska je predsjednica iznijela intrigantnu ideju da Hrvatska može biti posrednica između Rusije, EU i NATO-saveza. Uskoro će se vidjeti hoće li ova inicijativa uspjeti, ali jasno je da je predsjednica ušla u prostor na koji pretendiraju Slovenci

ni podaci o neonacizmu u njima “bliskijim” državama, iznio podatak po kojem je u Hrvatskoj čak 30 tisuća Srba prešlo na katoličanstvo te optužio Hrvatsku za neprocesuiranje zločina iz mržnje. Epizoda protjerivanja ruskog diplomata iz Zagreba i odmazda Rusije također nisu doprinijeli boljim odnosima. Problem konstantnog odbijanja imenovanja novog ruskog veleposlanika u Moskvi tamo je također bio percipiran kao politička poruka. Ponovna suradnja s Rusijom odrađena je pragmatično, pod egidom “slažemo se o čemu se ne slažemo”, i s jasnim hrvatskim stavom i o sankcijama i Ukrajini, ali i o slanju hrvatskih vojnika u Litvu. Rusija sve te argumente, začudo, prima s razumijevanjem, a do sada nije bilo ni kritika na predsjedničinu inicijativu Tri mora. Hrvatska je otvorila vrata suradnji, radila na osnovu stvari koje dvije zemlje spajaju, a ne razdvajaju, kao što su sigurnost ili pak zaštita kršćana, da bi pozornost u posljednje vrijeme pojeo Agrokor. Uostalom, sam ruski veleposlanik otvorio je pitanje ruskih banaka, doduše kao odgovor na novinarsko pitanje prigodom obilježavanja 25 godina rusko-hrvatskih odnosa, jer kako nam je slikovito objasnio jedan bivši ruski diplomat – pojam tržišnog u toj državi jako je rastezljiv. Profit da, ali... – Da Putin ruskim gospodarstvenicima kaže da pokupuju sve tvornice u nekoj zabiti, oni bi to napravili, a da ne pitaju razlog ili komercijalnu svrhu takvog pothvata – kaže. U intervjuu ruskim medijima K. Grabar-Kitarović iznijela je intrigantnu ideju da Hrvatska može biti posrednica u suradnji između Rusije, EU i NATO-a. Uskoro će se vidjeti hoće li u tome uspjeti, ali sada se već zna da je time zakoračila u prostor na koji pretendiraju Slovenci, koji cijelo vrijeme balansiraju između SAD-a i Rusije. Nedavno je tamošnji ministar vanjskih poslova Karl Erjavec u Rusiju išao i po podršku za provedbu za Hrvatsku nevažeće odluke Arbitražnog suda o granici. Indikativno je to što nakon objave presude Rusi nisu željeli komentirati presudu niti se svrstavati ni na jednu stranu, dok ruski veleposlanik u Ljubljani – solirajući – nije dao lagani mig slovenskoj strani. No i tu treba reći da je Rusija na skliskom terenu i zbog iskustva s Arbitražnim sudom. Taj je sud 2015. odlučio da je Rusija prekršila međunarodno pravo kada se ukrcala i zaplijenila brod Greenpeacea Arctic Sunrise tijekom prosvjeda protiv ruske naftne platforme na Arktiku te naredio plaćanje odštete. No Rusija je nije platila do dan-danas jer je ranije odbila arbitražni postupak ustvrdivši da sud nije nadležan za taj slučaj. Rusija se od početka godine pokazala vrlo otvorenom za poboljšanje suradnje sa Zagrebom i učinila nekoliko gesta dobre volje. Naravno, suradnju trebaju i oni, i ne samo zbog toga što sankcije narušavaju i njihovo gospodarstvo, što se prelijeva u narušavanje ljudskih prava zbog pada u siromaštvo, kako je prošlog mjeseca objavilo UNovo tijelo koje je trebalo analizirati učinke sankcija.

Premijerov ‘izlet’

Iako se tomu protivi čelnik Republike Srpske Milorad Dodik, Rusija je pristala na plinofikaciju rafinerije u Bosanskom Brodu što bi trebalo riješiti problem zagađenja zraka i u Slavonskom Brodu, a to je vrlo opipljiv potez pružanja ruke. Drugi pomak vidljiv je iz sljedećeg. Na lanjske izjave premijera Plenkovića o ruskoj umiješanosti u krizu u Ukrajini i ponudi Hrvatske da prenese iskustva mirne reintegracije, stigla je iz ruskog MVP-a vrlo oštra kritika, koja je i po diplomatskim uzusima išla ispod pojasa, u kojoj su optužili Hrvatsku za masovno protjerivanje Srba za vrijeme Oluje. – Svaki put kad Plenković izgovori te riječi, na njih se zakače ukrajinski ekstremisti i pojačaju napade jer ih doživljavaju kao poticaj za vojnu akciju – odgovara jedan tamošnji diplomat na naše pitanje u čemu je točno problem s Plenkovićevim izjavama kad ih je, među ostalim, potvrdila i tužiteljica suda u Haagu. No ove godine, kada je Plenković te iste riječi – što također govori da nije neophodno da kao “mala” zemlja skačemo na kritiku “velikih” – ponovio na dva sastanka s ukrajinskim dužnosnicima, u Zagrebu i u Ukrajini, reakcija iz Moskve bila je blaža, ustvrdivši da se treba provoditi sporazum iz Minska. To je, uostalom, ponovila i predsjednica sada u Rusiji podržavajući razgovore u tzv. normandijskom formatu. Jedan od više nego simboličnih poteza s hrvatske strane moglo bi biti rješenje pitanja zgrade ruskog veleposlanstva. Uostalom, na to Hrvatsku obvezuje i sporazum potpisan s Rusijom 1993. U ruskom su veleposlanstvu rekli da samo čekaju odgovor iz MVP-a o tome je li im prihvatljiv konačan tekst protokola koji bi regulirao to pitanje. Nakon godina čekanja, vrijeme je da se i taj problem riješi.