Rasvjeta - najvažniji detalj doma
Uložite u kvalitetnu ambijentalnu rasvjetu
kazao nadmoć svojih ideja i nad fašizmom i nad komunizmom, nije skrivao osjećaj osobne pobjede: „Ako svi danas misle kao ja – (za)pisao je na kraju rata – to je zato što sam ja jučer mislio kao svi, samo sam bio jedini koji je to govorio“. Njegova je pozicija u duhovnom pogledu, koji ga jedini zanima, elitistička: biti na vrhu piramide morala i moralnosti; u pukom materijalnom smislu, on živi sasvim na dnu, u poziciji autsajdera koji nema ni za povratnu kartu iz Brazila. Sirotinjski položaj stvarao mu je svakodnevne teškoće oca na čelu brojne obitelji i proizveo stanoviti socijalni kompleks, s kojim se vratio u zemlju: „Uspijmo tamo gdje Franjo Asiški nije uspio“! Bunio se protiv „diktature novca“i osobito protiv „veze novca i fašizma“, koji je omogućio „generalima da kapituliraju“i primorao narod da „padne na koljena“. Primirje s nacističkom Njemačkom i za njega je, isto kao i za De Gaullea, značilo kapitulaciju zemlje na koju nitko nije imao pravo, ni zakonsko, a pogotovo moralno. „Prvi put sam – priznaje u zapisima – posumnjao u Francusku“, kad je „stari diktator“(kako je, ne spominjući mu ime, mislio o maršalu Petainu) pristao na Hitlerove uvjete „primirja“. Ni u najtežim trenucima nije vjerovao da Hitler ima budućnosti u Europi. „Da se sretne nada, treba biti iza beznađa“, hrabrio je sebe i sasvim malobrojne zemljake koji su imali doticaja s njegovom borbom. Suprotno nemalom dijelu Francuza, koji su tražili modus vivendi u situaciji kad od dvije države ustvari nisu imali nijednu, režim iz Vichyja ovisio je o vlasti u Parizu, a vlast u Parizu o Nijemcima, on ne pristaje na „svršeni čin“. Predmnijevao je, poslije kapitulacije u Münchenu, da će i književnost kapitulirati pa je bježao pred cunamijem koji piscima nije ostavljao mnogo mogućnosti – ili da se pokore ili da se priklone. Otvorena borba nije bila moguća. Neko lukavstvo u borbi za opstanak na kontroliranom tržištu – da, ali ne puno više od toga da okupacijske vlasti pokažu da Potemkinova sela mogu podizati i u literaturi. Obuzet čuvanjem dostojanstva i traženjem istine, Georges Bernanos nije u njima želio, ni htio, stanovati. Kad istina nema vojnika, u pomoć poziva mučenike, piše na jednoj strani njegova moralnog katekizma. A na drugoj ista misao, samo drukčije formulirana: Bog neće biti počašćen, ni Crkva poslužena lažima!
Imbecil je samo imbecil, ali...
Teško je i pretpostaviti kako bi se istinoljubivi karakter Georgesa Bernanosa nosio s grubim restrikcijama nacističkih vlasti. Dosta se prikriva da je Jean-Paul Sartre u ratu, pod okupacijom, surađivao u časopisu Comoedia, s nešto umjerenijom uređivačkom linijom, da su kazališta u Parizu postavila njegove „Les Mouches“(Muhe) i „Huis clos“(Tajna sjednica), ili da je njegova družica Simone de Beauvoir surađivala u Radio-Vichyju. „Dobar pisac – branio se, neuvjerljivo, poslije rata – ne može biti reakcionar ili kolaboracionist“. I njemačke je vlasti netko pitao što će se sve igrati; njihov namjesnik Otto Abetz znao je kakav glas uživa umjetnički i kulturni Pariz, i nije gasio svaku slobodu u zamračenom „gradu svjetlosti“. I Albert Camus, najveći – uz Francoisa Mauriaca – politički protivnik nacizma među svim piscima tiskao je usred rata svoj roman „L’etranger“(Stranac) i pisao ilegalne članke u listu Le Combat (Borba) protiv nacizma. Svatko je tražio svoje granice angažmana. Dok je literatura krajnje desnice prolazila zlatni period, a ilegalna, domoljubna literatura, poput Vercorsova „Le silence de la mer“(Tišina mora) ili Eluardova „Liberte“(Sloboda), probijala se uz smrtne opasnosti, ostatak se kretao u sivoj zoni koju književni povjesničari uspoređuju s tenisačem koji gađa crtu. Georges Bernanos mogao je slobodnije gađati sve nebranjene prostore na protivničkom terenu, najmanje rubne crte koje su mogle značiti rizike promašaja. S tim se nije opterećivao: za to je otišao tako daleko da bi sa što veće distance mogao bolje vidjeti što se sve događa u zemlji, pogođenoj kometom fašizma. Rat mu je izdaleka naličio na Crnu misu; kako je ljudima s oltara, ili s trona, obećavano da će vidjeti vraga, bili su razočarani što ga nisu vidjeli! Kod modernog čovjeka halucinacija je zamijenila vjerovanje, a tjeskoba vjeru. To je bio njegov opis stanja svijesti, pojačan ratom. Izgrađeni stilist, birao je riječi i pronalazio uglavnom teške, ili najteže. Sebi je zadao da „nikad ne govori teško o teškim stvarima“, da „tešku zadaću ne bi činio nemogućom“. Nije sasvim izvjesno da mu je njegov polemički karakter dopuštao da zaobilazi teškoće, osobito kad bi namirisao nečasne ljude koji govore o časti i poltrone koji govore o karakteru. „Svaki imbecil, gledajući zasebno, (samo) je imbecil. Ali, kad se iskustvo imbecila (na)gomila, pritišće svijet golemom težinom“. Bernanos je među prvim piscima koji je vidio dvije imbecilne, i utoliko opasnije, diktature, nacističku i staljinističku; nijednoj nije davao nikakvu perspektivu. Njihov taktički sporazum o nenapadanju nije smatrao valjanim ključem za razumijevanje rata;
Bježeći od politike, Bernanos nije uspio umaći sudbini francuskog pisca, kako ju je opisao Stendhal – nose politiku kao kamen svezan za vrat
progonio ga je više „duh Münchena“, u kojem je vidio trijumf Hitlera i kapitulaciju zapadnih demokracija. „Nije sramota što je Francuska doživjela vojni poraz, sramota je da ga opravdava. Rješenje nije u vojnoj pobjedi, rješenje je u obnovi, slobode i svijesti, prije svega drugoga“. Bježeći od politike, Georges Bernanos nije uspio umaći sudbini francuskog pisca, kako ju je još Stendhal opisao u svoje vrijeme – da nose politiku kao „kamen svezan za vrat svakog književnika“. Kod njega je sve trajalo kratko: 60 godina života, 20 godina književne karijere. Samo je emigracija bila duga, skoro deset godina, a da, poslije svega, nije bila neplodna da se ni on ne bi uklapao u književne standarde o vremenu – da ne djeluje kao fiksir, nego kao razrjeđivač. U njegovoj emigrantskoj ostavštini dominira misao koja je dosegla razmjere univerzalnosti, toliko drage Francuzima: „Budite razumni! Razum umiruje slabe, izaziva heroje, ojačava mučenike i plaši tirane“.