Rakije nećemo imati ni za lijek!
Manipulira se cijenama, glavni je kriterij velikotrgovaca što niža cijena
Šljive u Međimurju i na sjeveru Hrvatske poharali su led i niske temperature, a u Slavoniji je problem i u tome što su se voćke lani iscrpile Suzana Lepan Štefančić Kad baci pogled po svom šljiviku, Vinka Kovačeva oblije znoj. Umjesto zarade, taj će Baranjac na svojim voćkama ove sezone zbrajati jedino gubitke. – Urod je šljiva jedva 20 posto od očekivanoga. Pogodile su ih hladnoće u vrijeme cvatnje. U šoku sam jer su lani izvrsno rodile, konačno sam našao kupca i tržište, a ovako ćemo nagodinu morati sve ispočetka – razočaran je on.
Loše šljive samo za pekmez
Njegove šljive dosad je uglavnom preuzimao AgroFructus. Podosta mu je plodova završavalo i u rakiji. No rakije bi ove godine, strahuju voćari, moglo nedostajati čak i za lijek. – Kora im je oštećena pa nisu ni za jelo, tko će ih kupiti takve? Jedino mogu u pekmez – rezimira Kovačev. Deveta mu je to godina kako uzgaja šljive, a pamti još samo jednu tako lošu. – Srećom, pšenica je dobro rodila pa ću njome pokriti gubitke – tješi se. Četiri i pol kune – tolika je trenutačna otkupna cijena šljiva u Baranji za prvu klasu. – Da je tolika bila lani, naš trud bi imao smisla – rezignirano će Stjepan Zorić iz Hrvatske voćarske zajednice. Slab urod povisio je cijenu, a upravo suprotno bilo je prošloga ljeta. Grane su se tada savijale pod plodovima, a uzgajivači su za kilogram, kažu nam, jedva uspijevali dvije kune iskamčiti. Šljive u Međimurju i na sjeveru Hrvatske poharao je led i niske temperature, no u Slavoniji to nije jedini razlog što će urod, u prosjeku, dosegnuti jedva trećinu uobičajenoga.
Sve manje ulažu u tehnologiju
– Voćke su se lani iscrpile. Jedne godine šljive rekordno rode, a druge ih nema, to se zove alternativna rodnost – objašnjava Zorić, dodajući kako je ukupno 551 hektar pod nasadima šljiva u Osječko–baranjskoj županiji. Usto, nisu svi, ističe on, slavonski i baranjski šljivici u tehnološkoj “top formi”. Teško im je plasirati svoje plodove pa uzgajivači, dodaje, sve manje ulažu u tehnologiju. Rezultat su zapušteni voćnjaci. Baš zbog toga Zorić objašnjava kako voćarima nisu najveći problem led i hladnoća nego je to – neuređeno tržište. – Manipulira se cijenama, glavni je kriterij velikotrgovaca što niža cijena. Nije nam lako ni kada je urod dobar jer za njega nedostaju skladišta, a cijene strmoglavo padaju – naglašava. Čak 178 milijuna dolara voća, općenito, uvezeno je lani u Hrvatsku. – Ne bismo trebali uvoziti voće u vrijednosti višoj od 30 milijuna dolara, i to samo ono koje sami ne možemo proizvesti, poput limuna, banana, ananasa. S druge strane, izvozimo tek nešto malo jabuka, višanja i mandarina, jedino nam je u te tri vrste samodostatna proizvodnja. A zemlja nam je bogomdana za voćarstvo – iznosi naš sugovornik, kako kaže, nelogičnosti. Upravo je voćarstvo, uspoređuje on, bilo odskočna daska za razvoj niza zemalja pa je u toj grani “zaposleno više radnika nego u bilo kojoj industriji”. – U Italiji je, procjenjuje se, na svaki hektar voćnjaka zaposleno četvero do petero radnika. Novih 10.000 hektara nasada u Hrvatskoj osiguralo bi 2000 radnih mjesta. Isto tako, 200 milijuna dolara izvoza voća znači 10.000 radnih mjesta – računa Zorić. Prednost je Hrvatske, smatraju voćari, i to što je samo sat, dva vožnje udaljena od najvećih potrošačkih centara, poput Beča. – Možemo čak izbjeći skupe izvoze jer nas posjećuje desetak milijuna turista godišnje. Europa, dakle, dolazi k nama. Stvarno smo zemlja – fenomen! – zaključuje ogorčeno.