Slavko Štimac
Političari se danas petljaju u sve, oni su najveće medijske zvijezde. Pratim politiku, ali je se klonim
Prva i još uvijek nedostižna dječja filmska zvijezda s ovih prostora, koja je i poslije glumila u brojnim filmovima, prisjeća se svojih davnih uloga, govori o svom novom filmu, ali i o rodnoj Lici
NOd 12. do 20. studenog održat će se 14. Zagreb Film Festival, a već u nedjelju 13. studenog prikazat će se jedan po mnogo čemu jedinstven, unikatan film. Na njegovu samom kraju, na odjavnoj špici, tijekom predstavljanja glumaca jedan će od njih reći: – Ja se zovem Slavko Štimac. Igram Dobricu od malih nogu pa do današnjeg dana. I u tom ćete trenutku, već onako nostalgično i emocionalno dirnuti, znati da Štimac govori istinu. Jer u filmu redatelja, scenarista i jednog od producenata Srđe Penezića “Ime: Dobrica, prezime: nepoznato”, a o tome je filmu riječ, Štimac će u ulozi Dobrice stvarno odrastati od dječje dobi do današnje zrelosti. Zbog zanimljivo osmišljene priče o nesretno-sretnoj sudbini jednog malog, na prozoru pekare noću ostavljenog djeteta, koje unatoč prvotnoj sklonosti sretnih zvijezda polaskom u školu počinje doživljavati same nepravde i nedaće od kojih on svaku, ali baš svaku dočekuje i razoružava svojom urođenom i gotovo pa nestvarnom dobrotom, pred vama će se opet pojaviti one dobro znane i tako drage filmske slike iz djetinjstva. Vidjet ćete opet malog brižnog pastira Ranka iz “Vuka samotnjaka”, mudro dječje lice zadrugara Ljubana iz “Vlaka u snijegu”, simpatičnog Milana iz “Salaša u Malom Ritu”, bit će tu i mlađahni Pera, zvani Trta, iz “Specijalnog vaspitanja” te Petar iz “Varljiva leta”. No, sva će se ta lica sada vješto stapati čineći uzbudljiv životni kolaž jednog novog lika – Dobrice. Čovjeka za kojeg će u jednoj od završnih scena filma Bogdan Diklić reći: “Šteta što nema više takvih na svijetu.” Kada odgledate film, uz pokoju puštenu suzu, i sami ćete to izgovoriti, pa možda i ponoviti nekoliko puta. I eto, zar onda treba posebno objašnjavati zašto smo odlučili porazgovarati s glavnim glumcem, suradnikom na scenariju i također producentom ovog filma – Slavkom Štimcem?! No, da budemo posve iskreni, i da se nije pojavio “Dobrica”, ta bi odluka imala smisla zbog svega onoga što je Štimac do sada već napravio i čime nas je kao djecu, ali i kao odrasle ljude, nasmijao, rasplakao i obogatio, igrajući neke od kultnih i nezaboravnih filmskih uloga. Jednostavno, njegovo lice svi negdje nosimo u duši.
Cijelo vrijeme gledanja filma u mislima mi je bio lik kneza Miškina. Sjećam se da je Dostojevski zabilježio da je likom kneza Miškina u “Idiotu” htio napisati knjigu o “apsolutno dobrom čovjeku”. Bi li se moglo reći da je i ovaj vaš novi film zapravo film o apsolutno dobrom čovjeku?
Ovaj film ima podnaslov – bajka za odrasle. Eto, tako bi to moglo biti. Jer biti dobar čini se jako jednostavno, ali kad pokušate biti dobri, pokaže se da je to najteži zahvat koji postoji. Znači, za to bi, osim svijesti o tome, trebalo imati i neku prirodnu predispoziciju. Postoje ljudi koji su se takvi jednostavno rodili. Neki koji su čitali scenarij znali su reći da Dobrica malo vuče na Forresta Gumpa, no nama je bila ideja da to bude film o inteligentnom, ali dobrom čovjeku. Ne o nekome tko je bespomoćno dobar, već o nekome tko zna i vidi svačije mane, no ne posustaje u tome da bude dobar uvjeravajući ljude da svatko od nas nekome nešto može dati, a da ako se i nama nešto daje, da to možemo prihvatiti. Svatko se u životu može osvjedočiti da su takva dobra djela moguća, ovisi samo o tome kako pristupamo ljudima. Vrlo često u drugima možemo izazvati da nam vrate istom mjerom. U smislu, ako nekome pristupite s dobrotom, gotovo je sigurno da će vam se na isti način vratiti. To je bila ideja za film. Ima cinika koji će reći: “Ajde daj, pa vidiš li kakva su vremena?! Lju-