Članskim modelom “ulica” vodi divove poput Barcelone i Bayerna
Nogometni simboli odlučili su se za ovaj model jer su im članovi i navijači vredniji i bitniji od milijardi arapskih ili kineskih investitora Luka Capar Člansko upravljanje nogometnim klubovima po načelu jedan član – jedan glas, tzv. socios model, karakteristično je za Španjolsku, Portugal i Njemačku i zapravo je, prema mišljenju većine zaljubljenika u nogomet, puno ispravniji način funkcioniranja nogometnih klubova od pukih trgovačkih društava specifičnih za klubove u Engleskoj i Francuskoj. Razlog je tome što su nogometni klubovi u većini država puno više od sporta, dio su tradicije i identiteta pojedinih gradova, regija pa i nacija. Najbolji primjer su španjolski divovi Barcelona, Real, Athletic i Ossasuna koji jedini nisu privatizirani i funkcioniraju po članskom modelu. To znači da svaki punoljetni član kluba sa stažem duljim od godinu dana ima pravo birati i biti biran, glasati za vodstvo i sudjelovati u radu kluba. U Njemačkoj je pak članski model upravljanja klubom zajamčen zakonom. Klubovi imaju pravo profesionalizirati svoje poslovanje, ali u tom slučaju 50 posto plus jedna dionica kluba moraju ostati u vlasništvu članova. Pravo na profesionalizaciju iskoristio je münchenski Bayern pa je tako 90 posto kluba u vlasništvu članova, a 10 posto kluba prodano je najvećem sponzoru Adidasu, pa je tim novcem i uz sponzorstvo Allianza djelomično financirana gradnja Allianz Arene. U Hrvatskoj bi većina klubova, koji još uvijek funkcioniraju kao udruge građana, trebala, prema zakonu, omogućiti svojim članovima model jedan član – jedan glas, no svjedoci smo da se to u praksi rijetko provodi te da samoproglašeni gazde klubova upravljaju klubovima kao da su njihovo vlasništvo. Svjetli primjer je Futsal Dinamo čiji su navijači, upravo kako bi upozorili na nepravilnosti u GNK Dinamo, osnovali klub koji je pokazao da članski model u praksi i te kako može funkcionirati.