Plenković je u izbornoj noći mimo Hasanbegovića prošao kao pokraj turskog groblja
izvedbama glumaca koji su film iznijeli. Iako smo i tada iskoristili sve što je bilo na raspolaganju, da film radim danas, upotrijebio bih sve što se može kako bih Apollo 13 napravio još i boljim. Ne mislim da bilo što što film čini vizualno atraktivnijim čini filmu štetu. Kao redatelj morate iskoristiti sva sredstva da biste gledatelja učinili što je moguće zadovoljnijim. Danas se ipak najbolje stvari ne događaju više na velikim ekranima, nego na televizijskim. I sami ste osnovali produkcijsku kuću koja je napravila i National Geographicov Mars, uskoro ide i druga sezona Breakthrougha, a onda i prva igrana serija National Geographica u kojoj ćete režirati prvu epizodu koja se bavi Albertom Einsteinom? Zapravo je velika sreća da ne ovisimo više o velikim ekranima i svemu vezanome za njih, nego su se pojavili drugi mediji poput televizije. Ona je daleko fleksibilnija u produkcijskom smislu, no produkcije su i daleko hrabrije te idu tamo gdje Hollywood tek bojažljivo čini prve korake. Zato je moguće napraviti ovakve serije, kakve smo uspjeli napraviti sa serijom Breakthrough, ali i serijom Mars te ono što ćete vidjeti u epizodi o Einsteinu. Teško je zamisliti tako nešto u uvjetima hollywoodske produkcije koja se sporo mijenja i prilagođava. Ne vidim problem u tome da radim nešto na televiziji, dapače moguće je daleko bolje izraziti se i s obzirom na tehnologiju koju vam te moderne produkcije dopuštaju. Meni sve to čini još i veće zadovoljstvo jer svoj posao doživ- ljavam kao odličan hobi. Vidite li se koji put u ulozi onih o kojima snimate filmove? Apsolutno ne. Zaista sebe ne mogu zamisliti kao astronauta. Čak s tako nečim imam i problem jer su astronauti u osnovi kolonizatori. Možda danas još ne, no u nekoj čak i skoroj budućnosti oni to doista i postanu. Radije o njima pričam priče, pogotovo zato što su oni uvijek inspiracija gledatelju s obzirom na to da se radi o pravom pothvatu praktički svaki put kada se neka misija zaputi u svemir. No sam ne bih nikada otišao gore. Neizbježno je pitanje za neke od novinara bilo i o tome tko će pobijediti na skorašnjim američkim izborima, odnosno kome je Ron Howard naklonjen. Odgovor je bio gotovo neočekivano otvoren, pa možda i iznenađujući. Za mene nema sumnje. Budući da dijelom i zbog prirode posla podržavam sadržajnost, glasam da sljedeći predsjednik odnosno predsjednica bude Hillary Clinton. Ako se ipak dogodi da bude izabran Donald Trump, nadam se da će administracija odigrati svoju ulogu na pravi način, da će se zemlju ipak voditi odgovorno. Nije da paničarim, no ako pogledamo oba životopisa, vidjet ćemo jedan s nekim pravim političkim potencijalom i drugi koji je životopis jednog poduzetnika koji se uvijek znao dobro brendirati, odnosno prodati javnosti. Mislim da su to teško usporedive stvari te da u ovom trenutku nema puno mjesta za eksperimente. Skloniji sam tome da pobijedi Hillary Clinton.
Možda mi je i promaklo, ali čini mi se da nitko od novinara i njihovih gostiju na ona četiri televizijska programa koje sam naizmjence pratio u izbornoj noći nije prokomentirao neke važne momente u ponoćnom nastupu predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića. Pomislio bi čovjek da smo Tomislava Karamarka samo sanjali, od Kevinih jama do onog pijanog i primitivnog derneka kojim je HDZ nakon pretprošlih izbora, prije samo devet mjeseci, slavio Pirovu pobjedu. Bez inscenirane euforije, bez ijedne hrvatske ili stranačke zastave, bez balona, pjenušca i treštećeg domoljubno-glazbenog kiča, Andrej Plenković izašao je za govornicu i održao miran, staložen i pristojan govor. Predsjednik HDZ-a ne zrači karizmom, iz njegovih birokratski sročenih govora ne naziru se vizije za oporavak države i društva, ne glumi velikog animatora i motivatora. Međutim, elementarna pristojnost i otklon od euforičnog trijumfalizma, što se mene tiče, već sami po sebi predstavljaju veliki civilizacijski iskorak. Odvrtimo film malo unatrag. Sjetimo se noći u kojoj je Kolinda Grabar-Kitarović, kao kandidatkinja HDZ-a, izabrana za predsjednicu države. Sjetimo se retorike Tomislava Karamarka koji je i toj noći imao zadnju riječ. I sjetimo se kamo je gospođa Grabar Kitarović pošla odmah nakon burnog i bučnog slavlja: u šator u Savskoj, ekipi koja je bila uzurpirala javni prostor, cijeli Domovinski rat i zastupanje svih branitelja, živih i mrtvih. Sjetimo se uloge koju je u barem dvije godine dugoj predizbornoj kampanji HDZ-a imala ta ista ekipa. Sjetimo se koliko je puta taj zbor otpjevao svoje optužujuće tužbalice o podcjenjivanju, vrijeđanju, gaženju, obezvređivanju i relativiziranju Domovinskog rata i hrvatskih branitelja. Sjetimo se zaklinjanja u svetinje, proglašavanja Domovinskog rata prvim, jedinim, glavnim i posljednjim temeljem hrvatske države. A onda se vratimo u noć nakon završenih posljednjih parlamentarnih izbora 11. rujna. Što to i koga Andrej Plenković ama baš ni jednom jedinom riječju nije spomenuo u svom ponoćnom govoru? Do- movinski rat i hrvatske branitelje. Prešućeno ponekad odjekne mnogo snažnije od izgovorenog. U tom smislu, gospodin Plenković nije se mogao rječitije ograditi od svog prethodnika, ozračja i mentaliteta koji je, zloupotrebljavajući sam pojam domoljublja, terorizirao cijelu Hrvatsku u vrijeme dok je na čelu HDZ-a bio Tomislav Karamarko. Jednu od svojih posljednjih pogrešnih političkih procjena Zoran Milanović izrekao je samo tri dana prije izbora u razgovoru na N1 televiziji: “Predsjednik HDZ-a je Hasanbegović, po svemu. A čovjeka kojeg su izabrali za predsjednika skoro su zatukli jer je kritizirao Karamarka na onom saboru HDZ-a. Nekima je tamo glava manje za razmišljanje, a više za crnu kapu.” Doista je ne samo nekima već, rekao bih i mnogima u HDZ-u, glava manje za razmišljanje, a više da stavi koju god kapu ili šešir treba, već prema modi koju određuje šef. Takva nevjerojatno brza preobrazba stranačke retorike i politi- ke, kroz kakvu je ovog ljeta prošao HDZ, moguća je samo u totalitaristički ustrojenim partijama čije se članstvo, skupa sa simpatizerima, zna brzo prestrojiti s linije jednog na liniju drugog vođe. A što se tiče odnosa snaga i utjecaja između Andreja Plenkovića i Zlatka Hasanbegovića, izborna je noć i u tom pogledu bila vrlo odlučujuća i znakovita. Kao prvo, Zlatko Hasanbegović, koji je svoju personalnu predizbornu kampanju odlučio okončati nastupom u notornoj Bujici, čijoj je publici on doista najomiljeniji, najpametniji i najsposobniji hrvatski političar, baš i nije osvojio toliki broj preferencijalnih glasova kakvom su se nadali njegovi obožavatelji. Istodobno, pozicija samog predsjednika HDZ-a izbornim je rezultatom bez svake sumnje učvršćena i ojačana. Nadalje, ministar kulture u odlasku i na zalasku najprije se u večeri izbora slikao u nekom svom privatnom izbornom stože- ru s notornim Bujancem i drugom desničarskom zvijezdom ovih izbora Brunom Esih, da bi potom, čim mu se ukazala prilika pred kamerama u izbornom stožeru HDZ-a, nastupio kao da je doista on predsjednik stranke, proglasio pobjedu i rezolutno, bez ikakve zadrške, kao već gotovu stvar, objavio postizbornu koaliciju HDZ-a i Mosta. Ali, onda je pred tim istim kamerama ubrzo uslijedila disciplinska mjera. Zlatko Hasanbegović nije bio u pratećoj sviti, već samo promatrač u mnoštvu kroz koje je Andrej Plenković kročio prema pozornici na kojoj će održati govor. Plenković je u tom hodu mimo Hasanbegovića prošao kao pokraj turskog groblja. Hasanbegović nije bio među odabranim članovima najužeg Plenkovićeva tima koji su mu stajali iza leđa na pozornici, a nakon govora je već bilo otužno gledati kako se Zlatko Hasanbegović svako malo gura u kadar ispred Plenkovićeve kolone, među ljudima koje su zaštitari ispred šefa stranke diskretno, ali neumoljivo razmicali i odmicali. Nezahvalno je bilo što prognozirati u stranci tako očito sklonoj prevrtljivosti, ali prilično sam uvjeren da će Zlatko Hasanbegović, kao nagradu za svoj doprinos u broju prikupljenih glasova, disciplinirano sjesti u saborske klupe i možda na čelo nekog saborskog odbora, zaboraviti da je samo nekoliko dana prije izbora netaktično izjavio da bi on vrlo rado ostao ministar kulture te tu i tamo umirivati svoje razočarano biračko tijelo još kojim gostovanjem u notornoj Bujici. Nezadovoljnici će se brzo ispuhati na društvenim mrežama. Uostalom, medijska ikona i glasnogovornik te primitivne desnice danima nakon izbora na Facebooku šuti kao zaliven. Da, ekstremna, rigidna, revizionistička i filoustaška hrvatska desnica je primitivna i nakon ovih izbora opet politički potpuno marginalizirana. Plenkovićeva pobjeda samo je potvrdila pravilo da desni ekstremisti i primitivci u nas nikada nisu imali šanse bez pokroviteljstva HDZ-a. U svakom slučaju, malo ćemo odahnuti. Dok traje. Jer, ne zaboravimo ni to, ipak je to vrlo prevrtljiva stranka.
Desni ekstremisti i primitivci u nas nikada nisu imali šanse bez pokroviteljstva HDZ-a