Prijelomna točka za raščišćavanje odnosa Hrvata i Srba mogao bi biti Alojzije Stepinac

Kardinal je samo paradigma na kojoj zapinju hrvatsko-srpski odnosi zato što vise na tankim nitima neraščišćene ratne prošlosti koju Hrvati i Srbi ne zovu istim imenom. Ni u jednom velikom povijesnom sporu još nema napretka

DPiše Mirko Galić a je odnose između Hrvatske i Srbije moguće pokrenuti s mrtve točke, čak i lakše nego što se obično misli, svjedoči nedavna ambiciozna Deklaracija kojom su predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Vučić u hrvatsko-srpski osinjak vratili staru formulu načelnoga optimizma: “Sve su nade dopuštene”! Da ih je još lakše vratiti natrag potvrđuju tolika prekomjerna granatiranja, uglavnom iz zaostalih četničkih oruđa, po nekadašnjem solunskom dragovoljcu i neokrunjenom svecu Aloj- ziju Stepincu; kad bi se tako teške optužbe mogle na pravi način i na pravome mjestu i dokumentirati, budućeg bi sveca iz zagrebačke katedrale trebalo premjestiti natrag u komunistički kazamat u Lepoglavi. Ni hrvatsko zveckanje bodljikavom žicom na granici sa Srbijom ne može se doživjeti kao prilog izgradnji povjerenja među državama; što nije dobro u Mađarskoj i Sloveniji, ne može biti dobro ni u Hrvatskoj. Dva različita lica iste politike, malo toplo a više hladno, zbunjuju ljude i opterećuju atmosferu: tko (ne) želi normalizaciju između dviju susjednih država i dvaju naroda na zdravim temeljima povjerenja i suradnje, 25 godina poslije rata koji je uzdrmao povjerenje i prekinuo suradnju?

Ratni materijal

U sličnoj situaciji u kojoj se našla njegova zemlja na kraju Velikog rata, Albert Camus postavio je etičke i političke standarde da “ratni materijal” ne bi kontaminirao buduće generacije Francuza (i Nijemaca): “Ni mržnja, ni osveta, nego istina i pravda”! Sve upućuje na to da hrvatsko-srpski odnosi nisu stigli u tu fazu raščišćavanja, iako slavni pisac nije ograničio svoj kodeks ni vremenom, ni prostorom. Nije u našem slučaju samo riječ o jednom crkvenom velikanu koji ni kriv ni dužan mora u čekaonici ispred rajskih salona svetaca trpjeti zemaljske svađe o njegovoj svetosti. Ratni nadbiskup i poratni kardinal, blaženik i (budući) svetac, Alojzije Stepinac je samo paradigma na kojoj zapinju hrvatsko-srpski odnosi, zato što vise na tankim nitima neraščišćene (ratne) prošlosti koju Srbi i Hrvati ne zovu istim imenom. Ni u jednom velikom povijesnom sporu nema nikakvoga napretka koji bi olakšavao pomirenje: iz Drugoga svjetskog rata, Srbi pamte strahote i zločine NDH-zijskih vlasti, što bi bilo sasvim legitimno pamćenje da mu nisu dodavali broj žrtava (kao da ih i bez toga nije bilo previše za osudu režima koji ih je proizveo); Hrvati s razlogom ističu svoj doprinos pobjedi antifašizma, odbijajući na taj način različite optužbe o kolektivnoj krivnji, čak i “genocidnosti”. Tko je čitao sjajni esej Karla Jaspersa “O njemačkoj odgovornosti”, taj će lako razumjeti o čemu se radi u takvome podmetanju; problem je što ga toliki nisu (pro)čitali. Ni o Titu i o njegovu razdoblju Jugoslavije, Srbi i Hrvati ne misle isto, iako i jedni i drugi pamte ono što učvršćuje njihove negativne statove: Srbi jer su s autonomnošću autonomija i s državnošću republika izgubili dominaciju, a Hrvati jer nisu bili dovoljno ravnopravni u federalnome sustavu. I konačno i najvažnije, ono što je za Hrvate bio Domovinski i oslobodilački rat, za Srbe, koji zapostavljaju tko je izvršio agresiju i pripremio rat, to je bilo “etničko čiščćenje”. Prevelike razlike da ne bi utjecale na današnje i buduće odnose, posebice na proces pomirenja, kao ključ svih drugih odnosa. Kako je prošlost jedina stvar koja se ne može promijeniti, ali se može drukčije tumačiti, dvije bi države, u duhu svježe sklopljene Deklaracije, mogle u očekivanju boljih vremena pragmatično slijediti Palmerstonovu doktrinu da ih ne povezuje “stalno prijateljstvo” nego “stalni interesi”. Ustavni će čistunci i formalisti prije ili poslije postaviti pitanje je li predsjednica Republike iskoristila interregnum u hrvatskoj politici, s tehničkom Vladom i sa Saborom koji je sebi već potpisao “smrtnu presudu” u sadašnjem životu, da s “jakim čovjekom Srbije” (umjesto s pravim partnerom, koji ima veću, vojvodsku titulu, ali znatno manju vlast)

Srbija se mora suočiti s količinom mržnje i straha koje je proizveo jedan od najnepotrebnijih srpskih ratova. A mržnja je još uvijek tolika da se njome mogu trovati generacije