Humor ne smije imati nacionalni predznak
“U zdrav mozak”
U Lisinskom gostuje s hit predstavom “Ko bajagi donijela me roda” i tim povodom govori o djeci, glumi, životu u Austriji...
bili, sjećam se samo da mi je jedan rekao: “Eto, da je i tebe netko zeznuo” – kaže Jurkotić. Smatra da njegove telefonske smicalice ne spadaju u kategoriju humora, nego zabave.
Mala produkcija zabave
– Humor je stvar trenutka, možeš biti smiješan na nekoj večeri sa svojih pet prijatelja i nećeš biti smiješan tri sata, ali možeš reći nekoliko smiješnih stvari na koje će se ljudi nasmijati. U našem slučaju riječ je o zabavi jer proizvodimo kao na traci, nas četvero radi 70 skečeva mjesečno i, kada radiš u ovako maloj produkciji, to ne može biti humor, to je zabava – kaže. Na pitanje imaju li javne osobe u Hrvatskoj smisla za humor, kaže: – Postoje osobe koje odlično prihvate šalu, poput Davora Gobca koji se zna našaliti na svoj i na tuđi račun.
Djeci je, kaže, objasnio da ljudi nastaju u mraku sobe Glumcem sam postao tako “što me nije donijela roda” i to nije moja odluka. Zakvačio sam se na trenutak kad sam shvatio da postoji “ogledalo” života u kojem se ogleda živ čovjek u praznom prostoru. Glumac. Ja sam samo jedan od milijuna ljudi prije mene koji su se ogledali i pokazuli što se sve ne vidi i što bi se moralo vidjeti – započeo je BiH glumac Zijah Sokolović razgovor u povodu današnjeg nastupa u Lisinskom. U sklopu ciklusa “Zagrebe, nasmij se” izvest će komediju “Ko bajagi donijela me roda”, a evo o čemu je riječ. – Ideja za nju nastala je u Salzburgu 1992., i to s mišlju da se od jedne riječi gradi forma kazališne predstave. Rođenje kao tajna vlastitog nastajanja. E sad, u njoj se s pomoću glumačke igre traže situacije od prvog trenutka nastajanja do dvije-tri godine djeteta, koje zaboravljamo ili ne prepoznajemo u svakodnevici, a koje onda za gledatelje postaju radosno iznenađenje. Kako ste svojoj djeci objasnili tajnu podrijetla? – Tajna je samo u tome, rekao sam im, kada poželiš da ljubav s nekim pretvoriš u novog čovjeka. Onda ugasiš svjetlo i mrak je. A što je bilo u mraku, pogledajte u hit predstavi svojeg tate. Je li teško biti glumac komedije dok vam se u zbilji odvija drama? – Glumac je zanimanje. I u Dira me što se svaki kulturno impotentni izvršitelj političkih radnji seksualno zadovoljava silovanjem balkanskih prostora stvarnom životu, kao i u iluziji kazališta, postoji ravnoteža dana i noći, tuge i radosti, komedije i tragedije. Ako čovjek bježi samo u komediju, to znači da ne razumije polovicu sebe, svoju prolaznosti i nekulturu starenja, a time ne razumije ni komediju kojoj teži jer tragičan je u svom nesporazumu. Recimo, ako jedan narod govori samo o svojoj drami, on nije svjestan da je polovica toga, po prirodi svemira, već smiješna. Često slušamo teoriju po kojoj su bosanski i srpski humor bolji od hrvatskog. U čemu je tu stvar? – Samom podjelom kazališta ili humora na predznak nacionalnog učinili smo podanički ustupak populističkom sistemu, prizemnom političkom dodvoravanju jer smo u službi podjela. Dijelimo se i u humoru, pa stoga ne bi trebalo da živimo zajedno. Svaki humor je u svojoj različitosti potreban i pozitivan i ne postoji bolji ili gori. Ja sam osobno protiv toga da mentalitetski humor bude jedino sredstvo kvalitete jedne nacije ili naroda jer time mu uskraćujemo njegova prava kvaliteta, koji se opet uklapa u političku nacionalističku edukaciju. Dugo živite u Austriji i predajete u Beču. – Predavao sam glumu na Bruckner univerzitetu i glumio na njemačkom, pa i na slovačkom jeziku, i oslobodio se predrasuda da se samo “svojim” jezikom mogu opisati svoje misli i emocije. Ako svijet gledate iz ugla guzice, teško ćete sagledati njegovu širinu i daljinu i vidjeti svu njegovu ljepotu. Koliko vas politika zanima, opterećuje ili dira? – Politika je danas dio mentalitetskog folklora koji u sebi nosi svu montruoznost primitivnog nacionalizma. Dira me što se svaki civilizacijski i kulturno impotentni izvršitelj političkih radnji seksualno zadovoljava silovanjem balkanskih, pa bosanskih, pa i sarajevskih prostora. (MajaCar)