Oprez! Loše su reforme u zdravstvu gore od nikakvih

Budući da sam cijeli svoj radni vijek proveo u zdravstvu od prvih stepenica do najviših, dužnost mi je da iskustveno utječem na dobre namjere pogrješnih usmjerenja. Ako ćemo od početka, vratio bih ministarstvu “zdravlja” donedavni naziv “zdravstva”. Razloga je više, od onih jezikoslovnih do stručnih. A ove posljednje vrlo je lako objasniti. U domovima narodnog zdravlja obavljaju se postupci dijagnostike i liječenja pacijenata, kao i u bolnicama i sl., dok ministarstvo ne upravlja zdravljem nego sustavom, koji se zove zdravstvo. Nije dobro ako se nešto prevodi s engleskog jezika što u njih nije istoznačno, odnosno ako je u ovom slučaju naš jezik bogatiji u razlikovanju. Ali to nije najbitnije niti se nazivom izgubilo praktično značenje medicine. Reda radi to bode oči, ali do daljnjega kako volite. Ono što je bitno, želim reći u primjedbi da pokušaj “reforme” u zdravstvu da se primijeni plaćanje “po učinku”, ili još gora formulacija “po uspješnom izliječenju” ako dobro citiram medije, put je kako strmoglaviti zdravstvo. Po uspješnom izliječenju bolje bi prošli oni koji liječe prehlade, od onkologa koji se bave rakom. Ne branim ja nerad, ako se negdje primijeti (teško), ne branim ni manjkavu stručnost ili ljude nesposobne donositi odluke samostalno, ali to se neće postići njihovim učinkom. Obratno, ubrzat će iz komercijalnih razloga njihove pogrješke. Nadalje, nije svejedno povećati broj dermatoloških pretraga ili internističkih, pedijatrijskih i sl. Naravno da se predviđa razlikovanje po strukama ali administrativno, a ne stručno, jer struke treba i poznavati iznutra. A i iz struka se uvijek nađu “savjetnici” koji se nisu nikad oznojili radeći, pa je “sve pokriveno strukom”, ali dodvorničkom koja “prodaje” svoje kolege koji rade. Stoga su loše reforme gore od nikakvih, i oporavak poslije njih dugo traje. Tko primjerice može mjeriti broj izvedenih kirurških zahvata, ako je premalen broj anesteziologa ili nedostaje kirurške opreme, materijala itd. Osim svega neke operacije iziskuju manje vremena, lakše su, dok druge traju satima, jer su komplicirane. Koje ministarstvo može procijeniti sve navedeno, a da bitno ne pogriješi. Ne smije se smetnuti iz vida i aktualnu situaciju, iseljavanja liječnika specijalista iz Hrvatske, što će daljnje reforme samo ubrzati. Zaboravlja se, da su liječnici, inžinjeri nekih tehničkih struka i piloti zrakoplovstva intelektualni stručnjaci, koji mogu naći posao u većini bogatijih zemalja, ostali su samo manualci. To treba vrlo ozbiljno uzeti u obzir! Prema tomu jedina ispravna reforma za liječnike, inžinjere i pilote je, da narod i državna administracija konačno shvate, koje su nezamjenjive, najteže, najodgovornije struke, kojima se mali broj ljudi uopće može (i hoće) baviti, i koje su u nas još uvijek na zavidnoj razini u svjetskim razmjerima. Jer, primjera radi ama baš nitko nema ništa protiv, da se nogometaši, njihovi funkcionari, neki drugi športaši, članovi upravnih odbora banaka, ili i sličnih grupa plaćaju i desetke puta više od vrhunskog kirurga, premijera ili predsjednika države. To je ljudima normalno, bez obzira da li je dio novca iz proračuna, ili iz zarade. Športaši kao naj- više promiču državno ime (ne umanjujem njihov trud da do vrhunskog postignuća stignu), ali primjerice takvi isti manje utječu na rejting Njemačke s obzirom, da se za tu državu znade i po njezinim proizvodima. Ali ni to nije razlog, da se u nas “reformiraju” samo liječnici, koji su potplaćeni za ono što rade i za sve ono što su oni uložili, da bi to mogli raditi. Ako se moglo odustati od niza već usvojenih “reformi” i mjera, može se i od ove zdravstvene, koja će biti zadnji čavao u propast zdravstva. Smiješno je na kraju reći, da nikakav osobni interes u ovomu nemam, jer sam izvan sustava već dugo, ali moja je savjest još uvijek (i bit će) sa sustavom, ali i sa svima onima u društvu, koji to još uvijek ne žele razumjeti, pa i pod cijenu vlastite štete. Promatram već dugo i jednu “žalosnu” činjenicu da se tako mali broj medicinara (jer oni koji nisu završili jednogodišnji obvezni staž i nisu položili državni ispit nisu ni dobili od države naziv – liječnik), radi u tzv. “hladnim pogonima” koji su potrebni, ali da li i prepunjeni, ne znam. I dalje, još je gore što se jedan dio vrhunskih liječnika “odao” političkim funkcijama pa je izvan pogona za koji se školovao i specijalizirao. U vremenima kad nam na tisuće liječnika nedostaje i kad će nam uskoro zbog iseljavanja nedostajati još više, naše “unutrašnje rezerve” su odabrale druge putove. I mirno će gledati kolege s Balkana, koji će ih mijenjati. Političare to manje brine, ako ih uopće brine, jer oni ionako dolaze (slučajnim odabirom) najboljima. Dok je tako, bit će i ovako. Dr. sc. Duško Miličić, profesor Medicinskog fakulteta u mirovini