Večernji list - Hrvatska - Ekran
Svi pričaju o...
Iako je prošlo desetak dana otkako sam čula tu začuđujuću, možda i šokantnu vijest, još uvijek katkad pomislim kako je nestvarno da je čak 4769 učenika na maturi, na ispitu iz predmeta Hrvatski jezik, za svoje eseje dobilo 0 bodova jer su potpuno krivo shvatili riječ požrtvovnost i promašili temu eseja. Pisali su o žrtvi, a ne o predanosti, posvećenosti poslu ili nekoj osobi, vrijednostima. Doduše, ako su požrtvovnost pomiješali s riječi žrtva, vjerojatno bi i riječ posvećenost, i u prenesenom značenju, poistovjetili s crkvenim obredom. Požrtvovnost, predanost, posvećenost, to su bili humanistički stupovi mojeg odrastanja, pojmovi o kojima smo slušali i u školi i kod kuće. U mojoj obitelji citirao se neprestano stih o radu bez straha za ono u što vjeruješ, o tome kako treba dati sve od sebe, čvrsto i odlučno, kako su radili naši preci da bi preživjeli. Za moju generaciju, rekla bih, ne znati što znači riječ požrtvovnost otprilike je toliko neočekivano kao da netko u gimnaziji danas ne zna što je kompjuter.
Ne radi se samo o tome da mladi ne znaju tu riječ. Postoje lingvističke i psihološke teorije po kojima je nemoguće do kraja osjetiti neku emociju, doista razumjeti pojam ako za njega nemaš približan mentalni konstrukt – riječ koja ga pokriva. Onaj tko ne poznaje riječ požrtvovnost, teško da će shvatiti tu emociju. Ili je živjeti.
Svijet bez požrtvovnosti je svijet bez predanosti - obitelji, poslu, vezi, svojem talentu... To je onaj famozni commitment iz anglosaksonske kulture o kojem oni (još uvijek) pokušavaju govoriti valjda u svakoj melodrami i romantičnoj komediji, ali i u nebrojenim tekstovima po portalima i novinama. Nedostatku commitmenta, predanosti i požrtvovnosti, pripisuju se zabrinjavajuće stope raspada brakova i veza, to je uzrok što muškarci – katkad i žene - ne znaju ostvariti dugotrajnu, smislenu emocionalnu vezu i toliko je neprisutnih očeva koji se ne žele brinuti za svoju djecu, naročito u katastrofalnom velikom broju crnih američkih obitelji s neprisutnim očevima. (Sedamdeset posto crne djece u SAD-u rađa se u izvanbračnim obiteljima, što bi bilo sasvim u redu da se radi samo o ‘papiru’, no to istovremeno znači da čak 64 posto crne djece odrasta uz samo jednog roditelja koji se muči da preživi i nahrani djecu pa ona u startu imaju disproporcionalno manje šanse za uspjeh u školi pa i životu jer školovanje košta i zahtjeva i roditeljsku predanost).
Kako živimo u teškim vremenima s velikim, dugotrajnim ratom u Europi udaljenim samo nekoliko stotina kilometara, s Amerikom koja se ideološki raspolućila toliko da se čini da je na rubu građanskog rata, sklona sam katastrofičnim slutnjama. Bez razumijevanja pojma požrtvovnosti teško da će opstati naša civilizacija i kultura, teško da će djeca normalno odrastati. Pojest će nas hedonizam, bijeg od stvarnih emocija, baš kao u ‘Vrlom novom svijetu’. Današnja zapadna distopija bliža je tom Huxleyjevu romanu nego Orwellovoj ‘1984’. Aldous Huxley je davne 1932. objavio taj roman u kojem se čovječanstvo drži pod kontrolom, u neslobodi, s antidepresivnom drogom, somom, koja ljude ‘navuče’ na život bez uživljavanja u stvarnost i teške emocije bez kojih nitko dosada nije proživio svoj život. Ni kraljevi ni prosjaci. No, ne bih trebala dva puta ponoviti da smo bliže Huxleyju već desetljećima, jer možda prizivam i Orwellov scenarij potpune totalitarne kontrole, koji je gotovo iza ugla.
A sad nešto posve drugačije. Svjetlo na kraju tunela. Možda je to smiješno, ali za mene je to bila američka serija The Bear (FX Productions za Hulu) koju sam već spominjala u jednom svojem davnom tekstu. Nedavno se pojavila treća sezona i upila sam je kao kisik koji vraća snagu i volju za životom.
U seriji o iznimno talentiranom, ali emocionalno ranjenom mladom kuharu perfekcionistu, koji se preziva Berzatto pa ga zovu Bear, glumi genijalni, nestvarno autentični Jeremy Allen White (33) koji je deset godina glumio Lipa Gallaghera u seriji ‘Besramnici’ i mislio da je njegova karijera gotova nakon što su se ‘Besramnici’ prestali snimati. No, jako se prevario. Za seriju The Bear Jeremy Allen White dobio je Emmy, najvažniju televizijsku nagradu za glumu, i dva Golden Globea i danas je jedna od najvećih glumačkih zvijezda Amerike, bez obzira na to što ne snima filmove. Pojam glumačke zvijezde nije više ono što je bio u zlatno doba Hollywooda.
Još od osnovne škole Jeremy se bavio plesom, trenirao balet, jazz dance i step, sad predano trenira i ima nestvarno definirano tijelo pa je snimio i seriju reklama za donje rublje Calvin Klein. Golemi plakati njegova gotovo nagog tijela bili su oblijepljeni po zgradama na njujorškom Times Squareu i sličnim mjestima, ali i po svim većim gradovima. Otada je Jeremy miljenik Amerike. Iako mlad, zaradio je već milijune dolara. Na svom talentu i požrtvovnosti u radu. Serija upečatljivo, silovito pokazuje koliko je teško postići izvrsnost u onome čime se bavimo, koliko je za to potrebno požrtvovnosti (da opet ponovim tu riječ kad već izumire u hrvatskom jeziku). Upravo zbog toga ona se tisuću puta bolje bavi čestim problemom iz ‘ženskih filmova’ – kako uskladiti poslovni i privatni život – jer problem ne svodi samo na djecu i održavanje kućanstva, nego pokazuje kako je općenito teško biti fokusiran na svoj talent, svoju umjetnost dok pokušavaš jednako tako strasno biti posvećen vezi, privatnom životu. Zato su često umjetnici čudaci koji se u svakodnevici loše snalaze. Još od renesanse. Teško je reći što je u životu pravog umjetnika važnije, umjetnost ili sam život.
Kroz prve dvije sezone serije glavni junak Carmy, najčešće u paničnim napadima kad mu se čini da neće uspjeti, da nije dovoljno fokusiran i predan, doživljava flashbackove, kratka sjećanja u kojima ponovno izuzetno intenzivno proživljava zlostavljanje kojem ga je izložila emocionalno nestabilna majka, ali i jedan od prvih chefova za koje je radio kao sou chef. Ponavljao mu je da je luzer, da je spor, da se ne može fokusirati. Kao kobac, mirno i s prezrivim osmijehom pratio je njegove greške - ne da ga pouči nego da ga ponizi. Čak mu jednom rekao da bi bilo najbolje da se odmah ubije koliko je loš. Jadni Carmy Bear samo bi nervozno trepnuo i nastavio raditi dalje. U zadnjoj epizodi treće sezone ‘The Beara’, chef Carmy koji se već dokazao i ovjenčan je Michelinovim zvjezdicama, odlučuje se konačno suočiti sa svojim učiteljem mučiteljem kod kojeg je ostao kao stažist “jer je najbolji na svijetu”. Veli mu da već dugo razmišlja što će mu reći kad ga jednom susretne, ali nije se pomaknuo od “J..i se”.
Chef, koji se u seriji zove David Fields, a lik je nastao prema Thomasu Kelleru, stvarnom, glasovitom američkom chefu, i nakon te Bearove uvodne rečenice i dalje je pun sebe i gleda ga samozadovoljno, još uvijek s visoka. Carmy ga napokon pita zašto se zapravo tako odvratno ponašao prema njemu, a ovaj odgovara “Nema na čemu”. Carmy ga ne razumije, ponavlja mu da ga je ubio u pojam, da je zbog njega dobio čir na želucu, panične napade i noćne more, a ovaj mu samouvjereno odgovara da ga je istovremeno naučio kako postati veliki chef – morao je osjetiti pravo samopouzdanje koje je zaslužio svojim teškim radom... David mu mirno kaže da ga je on podučio izvrsnosti i da mu treba zahvaliti. Odlazi nepomućen, a Carmy ostaje sam i rasplače se u hodniku jednog od najboljih restorana na svijetu. Ne zna je li taj gad kriv što ga je gotovo ubio ili si je sam kriv, ne zna treba li ipak možda biti i zahvalan... Ta senzacionalno napisana scena – The Bear je scenaristički zasigurno među top pet TV scenarija svih vremena – objašnjava ono što djeca danas ne žele čuti. Uspjeh, čak i školski, zahtijeva težak rad, izlazak iz zone komfora, užitka, hedonizma. Zahtijeva čitanje. Jer bi onda i znali neke pojmove na koje ne nailaze na TikToku. Carmy, ne slučajno, ima veliku stručnu biblioteku.
Ne, ne zastupam zlostavljanje u školi ili na poslu, samo želim objasniti da su granice veoma skliske, da je dijete iz nature teško privesti u kulturu, kao i talent razviti do savršenstva. Doza prisile, neumoljivosti, na žalost, oduvijek je pratila proces učenja. Zašto na tome toliko inzistiram? Jučer sam sjedila u Kazališnoj kavani i promatrala mladu djevojku od glave do pete u skupoj brendiranoj robi koju su joj valjda kupili roditelji, a ona ih je zauzvrat počastila tetovažom u koju sam se zagledala kao u upečatljiv dokument našeg vremena, vrijednosti, ideala (i to je riječ u odumiranju). Dakle, djevojka je imala istetoviran koktel s onim suncobrančićem i slamkom i kockicama leda u primjerenoj čaši. Dobro, možda želi biti najbolja koktel majstorica na svijetu, možda su moja preduvjerenja opaka, ali u svoju obranu moram reći da sam ih formirala nakon što sam saznala da mladi ne razumiju pojam požrtvovnosti.
Serija koju bi mladi – maturanti, studenti, stažisti - morali pogledati izvanredno pokazuje kako nema ništa uzbudljivije od zajedničkog, timskog napora da napraviš nešto dobro. Vrhunska kuhinja je i kao vrhunski laboratorij, filmski i televizijski set ili čak novinska redakcija. Život s tom količinom fokusa na posao nije lagan, ali gradi karakter i na koncu donosi i veliko zadovoljstvo postignućem. Ako su stvari posložene kako treba, ako postoji vjera u hijerarhiju koja nije nametnuta izvana kao okvir za manipula
ciju i eksploataciju, nego kao struktura, okvir bez kojeg entropija sve jede i nastaje kaos, rezultat postaje – umjetnost, u ovom slučaju, jestiva poezija ili slika. U jednom trenutku Carmy crta prezentaciju svojih jela, a kolegica njegove ‘radove’ uspoređuje sa Sikstinskom kapelom. Ne slučajno.
Autor serije Christopher Storer upravo to i želi reći – gdje ima požrtvovnosti i gotovo opsesivnog njegovanja vlastitog talenta i vizije bez obzira na poteškoće, uvijek je tu i artizam, virtuoznost u odabranoj disciplini.
U seriji je i niz cameo posveta toj teškoj disciplini vrhunskog kuhanja, kojoj prijeti odumiranje kao svakoj vrhunskoj vještini koja toliko traži od čovjeka u vremenu kad se sve više nakačinjemo na hedonizam, pa se pojavljuju i mnogi vrhunski chefovi svijeta pod svojim imenom, ponekad čak i u svojim restoranima. Svi oni na koncu dijele tu istu usmjerenost na najsitnije detalje jer samo najbolje je dovoljno dobro. No, isto tako, serija pokazuje da u timskom radu, bez uvažavanja, najdubljeg poštovanja za suradnike, čak i bratske ljubavi za one s kojima dijeliš nešto što ti je toliko važno, nema velikih postignuća. Mnogi se u seriji, naglašeno, nazivaju chefovima, ali često i rođacima, kad to zaista nisu – baš zato da se istakne ta bratska ljubav i podržavanje. Ja ti neću dopustiti da fulaš, da propadneš, kaže u jednom trenutku Carmy svojoj kolegici Sydney. Serija je tako uspješna i dobra (to je najgledanija serija FX produkcije svih vremena) zato što je rađena s istom posvećenošću koja je potrebna za vrhunska gastronomska postignuća. Autor baš ništa nije prepustio slučaju. Christopher Storer angažirao je svoju sestru Courtney, koja je vrhunski profesionalni chef, da mu pomogne u rekreiranju autentične atmosfere u kuhinji najboljih restorana. Ona je i napravila te prezentirala sva jela koja vidimo u seriji.
Tri glavna chefa u seriji, mlada Sydney (izvanredno je glumi višestruko nagrađivana Ayo Edebiri), koja je pristala raditi u stravičnim uvjetima nakon vrhunskog obrazovanja u Culinary Institute of America i ogromnog studentskog duga, samo zato jer je htjela raditi upravo s najboljim, s Carmyjem, baš kao i Jeremy Allen White, te Lionel Boyce koji glumi patissiera, slastičara Marcusa, prošli su intenzivne tečajeve kuhanja u ozbiljnim institucijama.
Zato što je serija pisana i napravljena tako pažljivo, s pravim umjetničkim težnjama, a režirana ‘histerično’, vibrantno poput glazbenog videa, s tako odlično odabranom glazbom kao da ju je radio Tarantino, mnogi veliki glumci pristali su na male televizijske uloge. Recimo, izvanredna je Jamie Lee Curtis koja glumi Carmyjevu majku, te uvijek sjajna Oscarovka Olivia Colman koja glumi chefa, vlasnicu vrhunskog restorana, koja je toliko posvećena izuzetnom dojmu i izvrsnosti da je postala neka vrsta zen budističkog filozofa, gurua i u vještini ispunjenog življenja. Tu su i uvijek izvrsni Bob Odenkirk, potom Oliver Platt, Sarah Paulson... Ukratko, ne znam kako ću izdržati do sljedeće vrhunske sezone, što će me oplemenjivati i umirivati da me ne slomi glupost oko nas.
Teško je reći što je u životu pravog umjetnika važnije, umjetnost ili sam život