Milanović još može uvjeriti Plenkovića da predsjednik RH i te kako postoji

SPantovčaka još ne dopire “labuđi pjev”. Iako je “nestao” nakon 17. travnja, Zorana Milanovića ne treba otpisivati. Još on može Andreja Plenkovića uvjeriti da predsjednik RH, osobito za njega, i te kako postoji. Ako je mogao za izborne kampanje raditi sve kontra Ustava i upozorenja Ustavnog suda, tko kaže da ne može aktivirati “nuklearnu opciju” kod povjeravanja mandata za sastavljanje Vlade. Iako je rekao da on u tome nema ulogu suca, već administratora. Ali, u Ustavu ne piše da mandat mora povjeriti Plenkoviću, već “osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika”.

Konzultacije tek predstoje. Doduše, prije mjesec dana predsjednik je rekao da će mandat dati onome tko mu donese 76 potpisa i obećao je nakon izbora djelovati u skladu s Ustavom. Ali, prisegnuo je i na vjernost Ustavu pa smo za izborne kampanje vidjeli koliko do toga drži. Rekao je i da nikad neće biti predsjednik RH. Tvrdio je i da Rijeke pravde dolaze izbaciti HDZ s vlasti. Dakle, što ako predsjednik ne da mandat Plenkoviću iako on dobije povjerenje saborske većine?

Uobičajilo se da mandat dobiva tko donese potpise barem 76 zastupnika, ali to nije propisano. Većinsko povjerenje može se utvrditi i na drugi način, čime ulazimo u predsjednikove ovlasti. Predsjednik RH za Plenkovića “ne postoji” i konzultacije on može izbjeći. U ime SDP-a kod predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović 2016. bili su Milanka Opačić i Siniša Hajdaš Dončić, ali nisu došli u ime onoga tko ima povjerenje saborske većine. Godinu prije kod predsjednice je došao Tihomir Orešković kako bi je osobno uvjerio da ima povjerenje 78 zastupnika, što je dokazao potpisima.

Predsjednik Milanović mogao bi inzistirati, i to ne zbog taštine ili političke kulture, već zbog ustaljene prakse da mu potpise donese baš onaj tko uživa povjerenje saborske većine. Tu bi Milanovićeva bila zadnja pa bi Plenković morao doći u dvore onome koji “ne postoji kao predsjednik”. Nije to nepremostiva prepreka, ali što ako i nakon toga predsjednik kaže da on “duh Ustava” tumači tako da ne može dati mandat za sastavljanje Vlade “kumu kriminala u Hrvatskoj” i “vođi kriminalne bande”, “pokvarenoj vlasti koju, kao opaku i nemoralnu, najbolje legitimira slučaj Ivana Turudića”. Kad bi morao dati mandat Plenkoviću, predsjednik bi pogazio sve što je prije govorio. Što ako shvati da on nije samo administrator? Što ako, namjerno ili ne, na temelju konzultacija pogrešno zaključi da nitko nema većinu ili mandat da nekome za koga se u Hrvatskom saboru ispostavi da nema većinu ili ga, recimo da Ivanu Penavi jer eto sa zlatnim dioničarem DP-om svi žele, i lijevi i desni. Bilo bi to zapravo provociranje novih izbora.

I što tad? Sve i da krši duh Ustava, intervencija Ustavnog suda nakon izbora bila bi spornija od pukog upozorenja za izbora. I što mu mogu? Ne može Ustavni sud odrediti mandatara. Ako bi jedini lijek u tom slučaju bila dvotrećinska inicijativa Hrvatskog sabora za utvrđivanje predsjednikove odgovornosti za kršenje Ustava, dovoljno je da je 51 zastupnik protiv i od inicijative nema ništa. A već SDP i Možemo! zajedno imaju 52 mandata. Oni koji ne žele ponovno na izbore, i tu opciju za svaki slučaj trebaju uzeti u obzir. Dođe li do ponavljanja izbora, bit će jako važno tko s kakvim teretom ponovno izlazi pred slabije motivirane birače, a osvještenje o dosezima, dosljednosti i protuprirodnim sklonostima onih za koje su

• prvi put glasali.