Nogometni trener – posao gdje za loš rezultat i otkaz dobijete milijune
Trenerska pozicija je nesigurna, ali otpremnine su sulude
Uručivanje otkaza nogometnim trenerima iznimno je zanimljiva tema koja oko sebe ima nekolicinu nepravilnosti i, da se tako izrazimo, neobičnih elemenata. Na prvi pogled, to je jedan od najnesigurnijih poslova na svijetu u smislu da može potrajati tek nekoliko tjedana nakon potpisivanja višegodišnjeg ugovora te da se u sekundi mišljenje poslodavca može promijeniti pa vam uruči otkaz, a za to saznate tek na televiziji ili na društvenim mrežama. S druge strane, to je jedan od najboljih poslova na svijetu, jer ste si samim potpisom ugovora zajamčili nevjerojatno visok iznos, čak i ako niste dovoljno dobri za taj posao te ako vrlo rano dobijete otkaz. Kao u svakoj temi, i ovdje postoje dvije strane priče, pa ih valja detaljno razmotriti, a svatko će za sebe donijeti odluku o tome koja je strana važnija, realnija ili pak smislenija od one druge.
Gledano strogo iz perspektive nogometnog svijeta, trenerski posao iznimno je nezahvalan. Navijači određenog kluba, isto tako i klupska uprava, pa potom i kompletna nogometna javnost imaju uvriježeno mišljenje da je trener odgovoran za svaki loš rezultat svoje momčadi. No ako okrenemo ploču, kad momčad pobijedi, često se pohvale daju igračima, smatrajući da su upravo oni napravili razliku na terenu, a ne trener svojom postavkom igre ili savjetima igračima. Postoje neke iznimke, ali percepcija je najčešće takva. Primjerice, najuspješniji izbornik u povijesti hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić nerijetko je u komentarima navijača bio prozivan “srećkovićem” nakon dviju medalja vatrenih na svjetskim
prvenstvima, a s druge je strane nakon nešto slabijih rezultata u prve dvije sezone Lige nacija bio prozivan glavnim krivcem. Gledajući isključivo na nogometni kontekst te priče, takav je pogled prilično nepošten prema trenerima ili izbornicima. Naime, ako su igrači najzaslužniji kad momčad pobijedi, onda bi valjda oni trebali biti glavni krivci kad momčad izgubi, budući da isto tako trener, koliko god pripremio svoju momčad, ne može “ući u glavu” svih igrača tijekom utakmice i davati im upute uživo u svakom trenutku. Nekad, koliko god se trener trudio i koliko god bio dobar, igrači jednostavno pogriješe ili ne poslušaju trenerove zamisli u određenom trenutku. To se događalo i kod najboljih svjetskih trenera poput Pepa Guardiole, Carla Ancelottija ili sir Alexa Fergusona.
Međutim, takva percepcija nogometnih navijača i nogometne javnosti postala je uvriježena zbog nekoliko razloga. Prvi je taj što su glavni igrači veće zvijezde i navijači općenito gledano imaju više strpljenja za njih nego za trenere, a drugi je taj što smo se već svi naviknuli da je klupskim upravama jednostavnije i praktičnije smijeniti jednog trenera negoli većinu igračkog rostera. Dakle, naviknuti smo da trener vrlo brzo i vrlo lako, usred sezone, može dobiti otkaz, a da igrači svoje sredine mijenjaju gotovo pa isključivo tijekom prijelaznih rokova. Na kraju krajeva, pratitelje nogometa nitko ne može ni kriviti što razmišljaju na takav način jer su uz određenu moć ponavljanja i bezbroj smjena trenera tako i naučeni.
Povijest nam, pak, pokazuje da naprasne smjene trenera tijekom sezone rijetko kad imaju smisla. U istraživanju tvrtke Twenty First Group, koja se bavi prikupljanjem i obradom statističkih podataka u svrhu skautiranja, zaključuje se da uoči otkaza trenera klubovi u posljednjih 14 godina u najvećih pet liga svijeta osvajaju 0,8 bodova po utakmici, a nakon dolaska novog trenera osvajaju 1,2 boda po utakmici. Uzorak je to ispitan na pet utakmica prije otkaza starom treneru te pet utakmica nakon dovođenja novog trenera, u prosjeku izvedenom od stotina slučajeva. No, puno je indikativnija brojka ona kad se u obzir uzme statistička kategorija očekivanih golova. Prema njoj bi treneri prije otkaza prosječno osvajali 1,2 boda po utakmici, a novi treneri koji su ih zamijenili osvajali bi prosječno također 1,2 boda po utakmici. Te nam brojke govore da su klubovi pod trenerima prije otkaza, zapravo, jednostavno imali manje sreće, jer je u taktičkom smislu momčad stvarala identičnu količinu opasnosti pred suparničkim golom i dopuštala istu količinu opasnosti pred svojim golom u oba slučaja. A kad se to istraživanje proširi na 20 posljednjih utakmica starog trenera i 20 prvih utakmica novog trenera, po broju osvojenih bodova čak je prethodnik prosječno uspješniji.
Uprave klubova i navijači također često podcjenjuju nasumičnost nogometa. Budući da je riječ o sportu u kojem mali broj velikih trenutaka, odnosno golova, utječe na konačan rezultat, u knjizi “The Numbers Game” Chrisa Andersona i Davida Sallyja nakon provedenog istraživanja ističe se da u točno 50 posto utakmica pobjede dolaze srećom (čak i ako nominalno bolja momčad pobijedi), a u 50 posto stvarnom razlikom u kvaliteti i vještini. Prema njihovu izračunu, pola pogodaka u nogometu dolazi zbog nepredvidivih situacija koje nemaju veze sa samom vještinom; odbijenih lopti, blokova koji su prevarili vratare ili sudačkih grešaka.
Sa svim tim na umu, valja spomenuti podatak da, primjerice, 90 posto vozača automobila u svijetu smatra da su bolji od prosjeka, što, naravno, već po samoj brojci nema uporište u realnosti. Taj se primjer s vozačima može vrlo jednostavno prenijeti i na nogomet. U više aspekata i navrata dokazano je da ljudi općenito nisu dobri u realističnom ocjenjivanju sebe ili nečega svoga, nečega što vole, pa je tako i u nogometu. Vlasnici i navijači klubova iznimno su često nesposobni sagledati gdje je realno mjesto njihova kluba na ligaškoj ljestvici, nego radije gledaju gdje bi htjeli ili voljeli biti te to percipiraju kao ultimativnu realnost, a ne kao svoje želje. Prema istraživanju Soccernomicsa, takav način percepcije nema pretjeranog smisla, budući da su izračunali da 92 posto rezultata u najjačim nogometnim ligama svijeta korelira s plaćama u tom klubu u odnosu na druge konkurente. Dakle, u velikoj većini slučajeva vaš će omiljeni klub završiti na petom mjestu ljestvice ako je peti po ulaganjima i izdavanjima u određenom prvenstvu. Sve te nerealnosti u percepcijama i neutemeljena želja za nečim boljim dovode nas do saznanja da u posljednje 24 godine mandat trenera u ligama petice prosječno traje tek nešto više od pola godine, a prosječno su ugovori s trenerima u ligama petice potpisivani na nešto više od dvije i pol godine.
Dakle, gledajući strogo na nogometne razloge i unutar nogometnog ‘mjehura’, nije čudo što se treneri žele na neki način osigurati u ovom nesigurnom poslu, a način njihova osiguranja su otpremnine, točnije rečeno financijske naknade poslodavca radniku u slučaju prijevremenog otkaza. Izvorni je smisao otpremnine bio nagrada za vjernost poslodavcu, no ona danas ponajprije služi kao mjera ublažavanja štetnih posljedica od otkaza, a posebno je to slučaj s trenerima. U trenerskom poslu u nogometu na najvišim razinama ne postoji neko više i globalno regulativno tijelo koje fiksnim zakonom nadzire uvjete otpremnine, pa tako ona poglavito ovisi o individualnim ugovorima koje trener i klub potpišu. Upravo zbog činjenice da trener može dobiti otkaz nakon nekoliko slabijih rezultata njegove momčadi, oni neće htjeti potpisati ugovore, seliti svoju obitelj u određenu zemlju i tražiti novi stan ako se barem ne osiguraju otpremninom. Nesigurnost njihove pozicije u određenom im je smislu dala pregovaračku moć i borbu za vlastitu sigurnost. Čak i u nekim slučajevima u kojima klub po ugovoru ne želi isplatiti otpremninu jer otkaz ne smatra nepoštenim, u priču se uključuje Arbitražni sud za nogometne trenere koji im daje zaštitu. Na tom sudu treneri uglavnom izvlače pozitivne ishode jer se najčešće utvrdi da loši rezultati kluba ne moraju nužno značiti da je trener loše radio svoj posao. To je donekle i siva zona, jer je jako teško utvrditi što je to točno loš, a što dobar posao, ako se gleda na širu sliku od isključivo rezultatske.
A u najvišim nogometnim instancama neki su treneri dobili nadimak “majstora otpremnine”. Uvjerljivo je prvi na tom popisu u povijesti nogometa legendarni Portugalac Jose Mourinho koji je postigao brojne uspjehe, nizao ligaške naslove u četiri različite države te osvojio Ligu prvaka s dva različita kluba. Međutim, Mourinho je u svojoj karijeri čak šest puta dobio otkaz (Chelsea dvaput,
Real Madrid, Manchester United, Tottenham, Roma), a za te je otkaze isključivo u otpremninama kumulativno zaradio čak 94,7 milijuna eura. Među društvom ‘top 5’ po zaradama su u otpremninama i imena poput Maurizija Pochettina, Harryja Redknappa, Maurizija Pellegrinija i Antonija Contea, koji je rekorder po iznosu pojedinačne otpremnine – za otkaz u Chelseaju 2018. godine dobio je 31,2 milijuna eura.
I sad dolazimo do one druge strane priče, a ta je gledanje šire od samih nogometnih krugova, uspoređivanje s običnim ljudima i njihovim pravima na otpremnine. U bilo kojem ‘običnom’ poslu bilo bi apsolutno nepojmljivo da, zbog toga što niste dovoljno dobro radili svoj posao te dobili otkaz, tijekom životnog vijeka dobijete gotovo sto milijuna eura u, ironično rečeno, bonusima. Koliko god nesiguran posao nogometnog trenera bio, on po općim uvjetima i određenoj zoni komfora zbog spomenutih otpremnina, da se malo slikovitije izrazimo, urinira po gotovo svim drugim poslovima na svijetu.
Za usporednu točku koristit ćemo stavke Zakona o radu u Hrvatskoj. Prema tim stavkama, pravo na otpremninu može se steći i Zakonom o radu, ali i kolektivnim ugovorom te ugovorom o radu ako je tim aktima propisano drukčije negoli u Zakonu, no to samo stoji u teoriji. Rijetko koji radnik može imati pregovaračku moć za stvaranje prava na otpremninu mimo Zakona kao što to imaju nogometni treneri pri potpisivanju ugovora. Zakonom u Hrvatskoj propisano je da imate pravo na otpremninu ako vam poslodavac otkaže ugovor o radu uz uvjete da sami niste krivi za otkaz te da ste radili kod tog poslodavca neprekidno dvije godine prije otkaza. Zakonom je propisana minimalna otpremnina, a konkretni iznos ovisi o prethodnom neprekidnom trajanju radnog odnosa kod poslodavca te o visini plaće u razdoblju prije prestanka radnog odnosa.
Da pojednostavimo, otpremnina se prema Zakonu može primiti ako je pri uručivanju otkaza riječ o kolektivnom višku, ili stečaju poslodavca odnosno u slučaju ozljede i profesionalne bolesti. No, primjerice, čak i u ovom posljednjem slučaju poslodavac nije dužan isplatiti otpremninu ako vam ponudi zamjenski posao, a vi ga odbijete. Naravno, otpremninu vam poslodavac nije dužan isplatiti ako sami napustite to radno mjesto te u slučaju odlaska u mirovinu ili sporazumnog raskida ugovora. Pri sporazumnom raskidu pravo na otpremninu ‘u igri’ je samo ako radnik dobrovoljno prihvati status kolektivnog viška. Kao što smo već napomenuli, sve ove zakonske stavke mogu biti nevažne ako poslodavac drukčije odluči pri potpisivanju ugovora s radnikom ili ako je drukčije naglašeno u kolektivnom ugovoru, no takvi su slučajevi u praksi prilično rijetki pa je najlogičnije držati se stavki iz Zakona.
Na kraju krajeva, nitko u Hrvatskoj, pa ni u mnogim drugim zemljama svijeta neće vam isplatiti otpremninu ako smatra da svoj posao ne radite dovoljno dobro. Sama misao da bi vam netko isplatio otpremninu jer niste bili dovoljno dobri u svom poslu zvuči prilično suludo, no, eto, kod nogometnih trenera to prolazi. Javnost je prihvatila činjenicu da je njihov posao nesiguran pa oni takvi, jadni i ugnjetavani, zaslužuju kompenzaciju. Ako gledamo sa strane običnog radnika, čovjeka iz sjene, to je suludo na svim mogućim razinama. Nije li dovoljna kompenzacija ta što najbolji nogometni treneri svijeta mjesečno (neki čak i tjedno) zarade više nego prosječni Hrvat godišnje? Zašto im uz takve astronomsko visoke plaće još treba astronomsko visoka kompenzacija u otpremninama?
Da se u potpunosti razumijemo, prethodne rečenice nisu izravna kritika nogometnim trenerima na visokoj razini. Oni su se za svoja prava uspjeli izboriti i, kako bi Englezi rekli, ‘good for you’. Više je to kritika na poslovanje nogometnih klubova i uprava koji su svojom nestrpljivosti i manjkom vizije doveli nogometni svijet do situacije da je otkaz treneru jedino o čemu se razmišlja nakon tri, četiri lošija rezultata momčadi, a samim time i trenere na potraživanja za suludo visokim otpremninama jer, naravno, žele zastupati vlastite interese. Ova se situacija može poboljšati i utišati time da oni koji imaju moć otkaze trenerima i stručnim stožerima prestanu smatrati jedinim rješenjem kad stvari na terenu ne idu po planu. Ako su već potpisali dvogodišnji ugovor s trenerom, neka taj ugovor ispoštuju i izdrže do kraja, jer će i samim time pokazati da kao klub stoje uz svoju viziju i zamisao, a ne da razmišljaju kratkoročno i svakih desetak dana mijenjaju mišljenja ‘kako vjetar puše’. Upravo su te otpremnine (uz suludu količinu i iznose igračkih transfera) jedan od glavnih razloga zašto je većina najvećih nogometnih klubova u teškim dugovima. Uz sve to, u prethodnom dijelu ovog teksta stoje brojke koje dokazuju da učestale promjene trenera uistinu ne pomažu rezultatima klubova, iako većinom zbog kratkoročne prirode vlada takvo mišljenje. Možda je i najbolji pokazatelj ove teze rezultatska uspješnost trenera koji su trenutno u najdugovječnijim mandatima u velikim klubovima, poput Diega Simeonea koji je više od desetljeća na klupi Atletico Madrida ili Jürgena Kloppa koji je gotovo devet godina na klupi Liverpoola.
Činjenica je da trenerska primanja, posebice u usporedbi s nekim za svijet nemjerljivo važnijim poslovima poput liječnika, učitelja, policajaca, vatrogasaca i sličnih, već u početku nemaju smisla, a potom otpremnine kao ‘nagrade’ za loše odrađen posao imaju još manje smisla, logike i pravednosti. No valja isto tako naglasiti da čak ni to ne isključuje činjenicu da u najvećem broju slučajeva ni preuranjeni otkazi trenerima također nemaju smisla jer u široj slici ne donose bolje rezultate njihovim poslodavcima, to jest nogometnim klubovima. Na kraju možemo donijeti jedan zaključak, a to je da je trenerski posao, kako kaže specijalizirani sportski odvjetnik Ryan Wann, “posao s možda najčudnijim zaposleničkim statusom u cijelom svijetu”.
U 21. stoljeću prosječni trenerski mandat traje oko šest mjeseci, a prosječan ugovor dvije i pol godine
Mijenjanje općeg stava i trenda o trenerskom zaposleničkom statusu može pozitivno utjecati na ekonomiju nogometnih klubova, ali i donijeti barem mrvicu veće poštovanje prema izvannogometnom svijetu, prema svim drugim poslovima koji ljudima donose kruh na stol. Samom tom promjenom i drastičnim smanjivanjem broja prijevremenih i dokazano nepotrebnih otkaza dovela bi se u pitanje i potreba za suludim uvjetima o otpremninama koje postavljaju treneri, jer tada bi sigurno postojalo više razloga da se organizira neko nadležno tijelo koje će stati na kraj “nagradama za loše odrađen posao” te da ono odlučuje jesu li stavke ugovora između trenera i klubova potpisane u realnim okvirima, budući da bi se smanjenjem broja otkaza smanjila i moć trenera za potraživanjem otpremnine koja je proteklih godina postala prilično uvriježena.
Ovaj problem nije nerješiv, ali je nažalost teško očekivati da će biti riješen. Klubovi će vrlo vjerojatno pod pritiskom navijača i javnosti i dalje biti izričito kratkoročni u svojoj viziji, a treneri će i dalje uživati svoje nagrade nakon dobivenog otkaza. Tako će klubovi i dalje nastaviti grcati u milijardama dugova, treneri opravdati svoja primanja zbog “nesigurnosti” posla, a na kraju će u široj slici najviše ispaštati radnici koji, uz to što imaju vrlo male plaće, nemaju ni približna prava na otpremnine jer nisu zvijezde ni javne osobe. Kao što smo već na početku teksta istaknuli, na vama je da donesete konačno mišljenje o tome koliko je ovaj već standardizirani način poslovanja u
• nogometu pošten ili nepošten.