Iako se golemi dio romana dotiče ljubavnih odnosa, njegov je temelj ipak (ne)savršena ljubav majke i kćeri koja se preslikava iz generacije u generaciju

Prvi roman Tanje Stupar Trifunović “Satovi u majčinoj sobi” izašao je prošle godine i donio joj Europsku nagradu za književnost. Ova izvanredna književnica rođena je u Zadru 1977. godine. Diplomirala je srpski jezik i književnost u Banjaluci te je urednica časopisa za književnost, umjetnost i kulturu Putevi. Autorica je nekoliko zbirki pjesama, ali je za svoju prvu prozu rekla da je njezino “najpoetičnije djelo”. Roman je pisan višeglasnom tehnikom te je smješten na graničnom području poezije i proze, sna i jave te pred našim očima razdvaja slojeve stvarnosti uhvaćene u onom stanju kakvi zapravo jesu. Prustovski preosjetljiva Tanja Stupar Trifunović otvorila je vrata prema paralelnim svjetovima od kojih se sastoji svako ljudsko biće, ali ih nije u mogućnosti definirati. Ona to čini umjesto nas. U pogovoru “Combrayu” Andre Maurois je pokušao dokučiti tajnu veličine Proustova pripovjedačkog postupka i učinka koji izaziva na zrelog čitatelja. Njegovu je vještinu sveo na nekoliko jednostavnih elemenata: “Proust je uzeo jednu staru kuharicu, jedan pljesnivi miris, jednu provincijsku sobu, jedan glogov grm i rekao nam: Pogledajte malo bolje, ispod ovih tako običnih oblika kriju se sve tajne života”. Iste te tajne krije i roman “Satovi u majčinoj sobi” čija junakinja priziva svoje “bivše ja” u pokušaju razumijevanja procesa odrastanja i onog ključnog razdoblja prelaska iz dječje u odraslu dob, podjednako tešku i za muškarca i za ženu. Iako se golemi dio romana dotiče ljubavnih odnosa, njegov je temelj ipak (ne)savršena ljubav majke i kćeri, koji se uvijek iznova preslikava iz generacije u generaciju. U ovoj višeglasnoj prozi Tanja Stupar Trifunović daje glas djevojčici, ženi i majci u svakoj od nas. Njezina se junakinja preobražava pred našim očima poput glumice koja učas iza zastora mijenja kostim i izlazi na pozornicu prepuna ožiljaka svoje prethodnice. U toj je polifoniji majčin glas najjači jer ničiji glas ne može izazvati toliku bujicu emocija koliko majčin. Od tog se zvuka možete rasuti u milijune komadića. Pripovjedačica “Satova” majku uistinu upoznaje nakon smrti kroz stvari i tragove koje je ostavila u obiteljskoj kući. One oživljavaju u njezinim rukama i pričaju svoju priču. Ova gusto tkana proza vrvi motivima koji se kreću od onih iskonskih, kao što je rađanje/stvaranje života, pa sve do kušanja raznih oblika tog istog života. Očite aluzije na Tolstojevu Anu Karenjinu, feminističku heroinu, svjedoče o univerzalnosti i aktualnosti ženskog pitanja u patrijarhalnom društvu gluhom za one unutarnje jeke: “Ana pati od previše očekivanja. Ako se malo bolje zagledaš, iz svake žene viri Ana, koja mašta da pobjegne od muža. Kojoj poklopci ispadaju iz ruku i ručak zagorijeva jer previše želje i sna miješa u svojim rukama. Ane u četama hodaju gradom. Neke se kriju bolje, neke gore. Ane prodaju papriku na pijaci i sjede za pultom u banci. Ane ljube djecu i muževe, potom zatvore oči i putuju u kosmos. Ane su astronauti, piloti i blijede žene što jedu supu za stolom”. U posebnom dijelu romana nazva- nom “Anine bilješke” autorica pravi kolaž književnih, ženskih likova, mahom nesretnih, one pričaju svoju priču i priču svake žene. To književno putovanje započinje ugrabljenom ženom Banović Strahinje iz epske narodne pjesme koja suprotstavlja tradiciju i ljudsko u čovjeku te priziva vrijeme kad se žena mogla ukrasti kao neki privlačan predmet: “Što me Strahinja ne ostavi Aliji, lakše bi mi bilo podnositi tuđina kraj sebe nego tuđina u sebi. Plakala sam kad me Alija od kuće otrgao, plakala sam kad me Strahinja kući vratio. Velik je Strahinja, oprostio mi je. Ali čemu. Nitko me ništa nije pitao”. Nakon nje progovara sama Ana Karenjina opraštajući se od života: “Reci mu da je majka otišla vozom da pronađe neki svijet sa više ljubavi, za njega, za nas. Oprosti mi Karenjine, što nisam znala bolje da nas lažem”. “Satovi u majčinoj sobi” je roman koji nema konkretan početak i kraj, a ipak čini harmoničnu cjelinu. On je izrezani komad života koji se vrti u krug te nudi osjećaj i iluziju otkrivenja. Njegova se junakinja, kao i pripovjedač “Combraya”, izdigla iznad svijeta i smrvila sve oko sebe da mu pronađe svrhu, početak i kraj. To je roman o svakoj ženi, Anama koje su nas zarobile i Anama koje smo mi zarobile.