I DANAS ME BOLI POGIBIJA PREDRAGA MATANOVIĆA
General u miru Mladen Mikolčević svog brata po oružju susreo je 27. srpnja 1995. ispred HVU-a na Črnomercu. Obećao mu je da će se vidjeti u slobodnoj Hrvatskoj. No Matanović je u Oluji poginuo
Ta 1995. godina bila je čudesno dinamična za svakog hrvatskog vojnika i zato ćemo je uz 1991. godinu pamtiti dok smo živi. Bilo je to vrijeme vjere, nade i istinskog domoljublja. Vrijeme završnih priprema za konačnu pobjedu tad već stasale oružane sile, izrasle iz hrvatskog naroda, a motivirane bogatom prošlošću naših predaka i davno začetom željom o vlastitoj državi, otpočinje svoju priču general u miru Mladen Mikolčević - Padobranac. Kao mladi časnik, ali i odgovoran zapovjednik tadašnje 104. brigade, bio je s dvadesetak najviših zapovjednika operativnih postrojbi i stožernih časnika na školovanju u HV učilištu na Črnomercu. Ljetne sparine uz visoke temperature nisu im bile saveznik u učionicama bez klime. Tu su bili i visoki časnici SAD-a na čelu s dvojicom generala predavača za tečaj Military Professional Resources Inc.
- S nama su se znojili i američki kolege. I sad se prisjećam dobrih primjera američkih kolega s, rekli bismo, velikim iskustvom iz nekoliko ratova u kojima su oružane snage SAD-a sudjelovale. Naravno da ne treba isključiti činjenicu da su i oni od nas imali što naučiti te isto implementirati u svoj sustav. Bili smo projektanti i ustrojitelji naše Hrvatske vojske koja je narasla u ratu i brutalnoj agresiji koju je provela Srbija uz pomoć JNA i pobunjenih Srba. Bili smo im enigma i kao ljudi i kao vojnici. Naime, snažno su vjerovali u ispravnost naše misije, ali su se i divili našim uspjesima, pedantno analizirajući svaki naš korak i pomak prema onome što smo pripremali pune četiri godine. I bila je to veličanstvena Oluja, operacija hrvatskih Oružanih snaga, Hrvatske vojske i policije uz sudjelovanje svih institucija, ali i neupitne potpore hrvatskog naroda - niže
Mikolčević.
Polaznici tečaja razišli su se i pozdravili s američkim prijateljima 27. srpnja 1995. I dobili zapovijed javiti se u matično zapovjedništvo i biti u punoj spremnosti.
- Ne znam koliko sam, unatoč protekle četiri godine rata, dotadašnja dva ranjavanja i silnog iskustva, to sve uopće i razumio... Ali to nije bilo niti važno. Važna je bila činjenica da smo stasali i da smo bili potpuno spremni okončati nametnuti rat. U toj Oluji Hrvatska vojska i policija oslobodili su okupirana područja koja su bila pod nadzorom pobunjenih Srba. Tog 27. srpnja oko 11 sati, izlazeći iz HVU-a na južni izlaz prema Ilici, susreo sam ratnog prijatelja i junaka Domovinskog rata Predraga Matanovića. I on je bio na školovanju, ali u Zapovjednoj stožernoj školi ‘Blago Zadro’. Kako je Predrag bio zapovjednik 2. pješačke bojne u 2. gardijskoj brigadi Gromovi, i on je pozvan da se iz škole vrati na čelo svoje postrojbe. Kroz proteklo vrijeme školovanja gotovo da smo se svakodnevno družili i naravno da je u gardijskoj postrojbi imao i bolju plaću. Ceh od ispijenih piva ili Jagermeistera obično bi bio njegov - glasom nabijenim emocijama priča Mikolčević.
“PITAO ME KOLIKO ĆE TO TRAJATI. ODGOVORIO SAM MU: ‘KRATKO, POKIDAT ĆEMO IH, BRATE’. REKAO MI JE: ‘NEKA TE BOG ČUVA, PADOBRANČE’
No tog dana nisu popili piće. Tek su prokomentirali najnovija događanja i, zapravo u žurbi i snažnom zanosu emocija, razgovor je potrajao tek nekoliko minuta.
- Predrag me pitao: ‘Padobranac, što ti misliš, koliko će to potrajati?’. Odgovorio sam: ‘Kratko. Kao i Bljesak prije tri mjeseca. Pokidat ćemo ih, brate’. Izgovorio sam to, snažno ga zagrlio i dodao: ‘Brate, sretno nam bilo, vidimo se u slobodnoj Hrvatskoj!’. Odgovorio mi je: ‘Neka te Bog čuva, Padobranče’. Rastali smo se, no dok sam čekao vozača da me pokupi na Ilici 256, ispratio sam pogledom sliku i priliku hrvatskog vojnika, gledao sam kako pukovnik Matanović sigurnim i odlučnim korakom odlazi u vječnost - oborena pogleda prisjeća se Mikolčević posljednjeg susreta sa svojim prijateljem, bratom po oružju. Dva sata kasnije Padobranac je već sjedio u zapovjedništvu s najbližim suradnicima. On, instruktor padobranstva, borilačkih vještina te rukovanja hladnim i vatrenim oružjem, treniran i školovan za najzahtjevnije vojničke zadaće, sad je bio na čelu pričuvne brigade.
- Na čelu ljudi koje moram skupiti s njihovih radnih mjesta, njiva, odvojiti ih od obitelji i možda im ih više nikad ne vratiti. No bio sam siguran u moje Zagorce i Podravce koji su već u ranijim ratnim godinama svoj snažan doprinos dali na ratištu zapadne Slavonije, ali i u Bosanskoj Posavini i Hercegovini. Uostalom, čekali smo ‘zeleno svjetlo’ na semaforu kako bismo upotrijebili sve one vještine stečene u obuci koju sam u proteklih godinu dana proveo s brigadom - niže Mikolčević svoja sjećanja. “Zeleno svjetlo” na semaforu upalilo se 29. 7. 1995. kroz zapovijed Luke Džanka, generala i zapovjednika Zbornog područja Bjelovar.
- U zapovijedi je pisalo: ‘Provesti mobilizaciju 104. brigade HV-a do potpunog ustroja’, što smo i učinili. Dan kasnije borbenu skupinu od 758 vojnih obveznika i 33 motorna vozila uputio sam u okrug u blizini dodijeljenog pravca za napadno djelovanje. Zadaća je bila: Donja Rečica s Brođanima - Skakavac - Vojnić, a sljedeća Sića - Perjasica - Veljun - Kordun, zaleđe Karlovca, grada okruženog s četiri rijeke i njezinim pritocima. Prostor, vojnički rečeno, manevarski, vrlo zahtjevan, a utvrđen snažnim rovovima i bunkerima koje je neprijatelj postavio na najviše kote s ciljem što lakše kontrole prostora - prisjeća se Mikolčević. Tog 4. kolovoza, u 3.30 sati, satnika Gorana Hrašćanca uputio je s još 30 sposobnih vojnika da neopaženo prijeđu rijeku Kupu i uspostave mostobran za prijevoz 3. bojne 104. brigade. Već u početku, nakon što su neopaženo prošli rijeku, u minskom su polju stradala dvojica izvidnika iz sastava 110. Domobranske pukovnije koji su Mikolčeviću bili dodijeljeni kao ispomoć. Uslijedio je snažan protuudar, o kojemu je izvijestio generala Miljenka Crnjca, zapovjednika ZP-a Karlovac.
- Naravno da su i djelomično izvršena zadaća i ta cjelodnevna aktivnost bili od krucijalnog značaja, jer smo na sebe vezali velike neprijateljske snage, kako bi desno krilo od Karlovca uspješno probilo dobro utvrđene neprijateljske položaje i neprijatelja prisililo na povlačenje. Tako je i bilo te sam u koordinaciji s generalom Crnjcem pregrupirao i formirao dvije borbene skupine koje su izvršile hodnju iz jednog u drugi okrug razmještaja pravcem: Karlovac - Duga Resa - Cerovac Barilovićki Sića - Perjasica - Vojnić. U napadnim aktivnostima djelovanjima na spomenutom pravcu nailazili smo na napuštene bunkere i rovove, kao i borbenu tehniku koju su ostavili - pripovijeda Mikolčević. Neprijatelj se spašavao i bezglavo bježao jer im je sustav zapovijedanja bio prekinut, a informacije nedostupne. U neprijateljskim redovima zavladala je potpuna panika. U jednom trenutku na pravcu gonjenja neprijatelja oko 14 sati Mikolčević je uveo odmorne snage, kao potporu dobio satniju tenka T-55 i uveo ih u borbu.
- Nakon snažnog otpora neprijatelja i stradavanja nekoliko mojih vojnika, odlučio sam napustiti zapovjedno mjesto i stati na čelo postrojbi u napadu kako bih ih dodatno motivirao. Priopćio sam tu odluku zamjeniku bojnika Slavku Dušaku i nekolicini operativnih časnika te krenuo na prvu crtu. Moji časnici iz zapovjedništva brigade sugerirali su mi da to ne činim. Čim sam se pojavio među vojnicima, dogodilo se baš ono što sam i mislio. Ništa više nije bilo upitno, idemo dalje uzdignute glave. Mnogi me vojnici nisu ni poznavali i nikad vidjeli. No primijetio sam, a i načuo njihovo međusobno došaptavanje: ‘Znaš kaj, to je naš zapovjednik! Pa kaj on radi tu s nama? Kaj je lud?’. Probili smo neprijateljske crte i nastavili u pravcu Vojnića - niže Mikolčević, koji je tad i ranjen. No ranjavanja se, kaže, uopće ne sjeća.
- Sjećam se samo da sam ležao na jednoj padini, dok su kraj mene prolazila dva moja tenka. Zadovoljno sam ih gledao kako rade baš ono što sam im rekao. Osvijestio sam se, ali se nisam mogao pomaknuti, krv mi je tekla iz oba uha, a odlazak tenkova T-55 vidio sam samo na desno oko. Kraj mene su ležala još dva moja vojnika, ali s prostrjelnim ranama na vratu i prsima. Kad je stigao sanitet, čuo sam da netko viče: ‘Poginuo je Padobranac, poginul nam je zapovjednik!’. Bolničaru koji me pokušavao povući dalje od kuće koja je gorjela nedaleko od mjesta gdje smo nas trojica ranjeni ležali kratko sam rekao: ‘Reci ljudima da sam živ i lakše ozlijeđen. I pusti mene, vozi njih dvojicu jer krvare i gadno su ranjeni. Pozovi mi zamjenika Slaveka’. Otišao je, a kroz neko vrijeme, tijekom kojeg nisam ni znao što će biti i hoću li uopće preživjeti, došli su Slavek, Druško, Hrašćanec, Oštrek, Mladen Ahmetović, moji operativci. Ležao sam, vidio sam ih kroz maglu i u jednom mi se trenutku učinilo da je satnik Oštrek zaplakao! Upravo je sanitet stigao po mene, a zamjeniku sam rekao:
“DOK SAM ČEKAO DA ME VOZAČ POKUPI, ISPRATIO SAM POGLEDOM SLIKU I PRILIKU HRVATSKOG VOJNIKA. GLEDAO SAM KAKO PUKOVNIK MATANOVIĆ SIGURNIM I ODLUČNIM KORAKOM ODLAZI U VJEČNOST
‘Slavko, jesi li vidio što radim?’. Odgovorio je: ‘Da, jesam, zapovjedniče’. Rekao sam mu: ‘Slavko, sjedni na prvi tenk i izvršite zadaću do kraja’. I on, i ostali, salutirali su mi uz riječi: ‘Na zapovjed’. Okrenuli su se i otišli - s ponosom i sjetom priča Mikolčević. Na putu do bolnice ponovno je izgubio svijest i probudio se na odjelu intenzivne njege u bolnici Sestre milosrdnice u Zagrebu. Liječnici su ga obilazili, a čak je dobio i televizor u sobu.
- Tako sam završetak rata i pobjedu Hrvatske vojske gledao na TV-u. Tog dana predsjednik Tuđman poljubio je hrvatsku zastavu na kninskoj tvrđavi. A meni je uslijedio dodatan šok posjetom koja mi je najavljena. Obišli su me general Zvonimir Červenko, i moj brat, general Gordan Čačić. Gordan je s vrata zaplakao, ne samo zbog tuge, nego i zbog pobjede, zagrlio me i onako težak pritisnuo me uz krevet i rekao mi: ‘Nemoj mi i ti umrijeti, puno je naših prijatelja poginulo... Poginuo je Predrag Matanović’. Čuvši te riječi, osjećao sam da će mi se prsa raspasti od silne boli koju sam osjetio.
I s tom boli živim i danas, kao i s riječima koje sam Predragu uputio kad smo se krajem srpnja vidjeli na Ilici: ‘Brate, sretno nam bilo, vidimo se u slobodnoj Hrvatskoj’ - tužno je zaključio general u miru Mladen Mikolčević.
Mikolčević je završio studij na Vojnoj akademiji i stekao zvanje magistra znanosti na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu. Na aerodromu Zemunik u Zadru počinje raditi 1987. , a vojničku karijeru nastavlja kao padobranac u najelitnijoj jedinici bivše jugoslavenske vojske, 63. padobranskoj brigadi u Nišu. Krajem srpnja 1991. pobjegao je iz niškog zatvora i priključio se Zboru narodne garde te od početka sudjelovao u formiranju specijalnih jedinica ZNG-a, Kao dozapovjednik Bojne Frankopan prvi je put ranjen 1992. na osječkom ratištu. Nakon toga je postavljen za dužnost savjetnika za padobranstvo i specijalnu obuku zapovjedniku Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Oluju je dočekao kao zapovjednik 104. brigade HV-a.