OBOŽAVAMO ŽIVOT NA SAVI. NEMA BOLJEG!
... stanari vesele Splavarske ulice u Slavonskom Brodu žive na rijeci. Ima ih oko sto i kažu da svoje splavove ne bi ni za što mijenjali
Svatko od nas uvijek je spreman jedan drugome pomoći u bilo čemu. Bude druženja i pjesme. Na splavi se slave rođendani, godišnjice i razni jubileji. Kad netko od splavara završi život na ovom svijetu, dostojno ga ispratimo. Sve je to dio života.
Ispričali su nam to stanari jedne neobične ulice u Slavonskom Brodu. Jedina je takva u Hrvatskoj i zove se Splavarska ulica. Naselje je to na rijeci Savi. Splavari za svoje splavove i rijeku koju vole najviše na svijetu kažu da je to Brodsko more, pa i više od toga.
‘SVI SE DRŽIMO SKUPA’
- Ima stotinjak splavi, koji su mahom stacionirani u Splavarskoj ulici. Ovo je Brodsko more, pa i više od toga. Osim Brođana, imamo vlasnika i iz drugih mjesta. Susjed mi je jedan sudac iz Osijeka, on je svakog vikenda na svojoj splavi, ljeti i zimi. Upravo je odvezao kćer na more i vraća se na splav – kaže Ivan Petričević Žofa, predsjednik Udruge splavara “Čika Mata”. Dodaje kako ovdje ljeti žive sa svojim obiteljima, pa im dolaze djeca, unučad...
- Evo, vidite, suši se prsluk moga unuka koji ima 16 mjeseci. On se jednostavno ne da istjerati iz Save. Poslije ovih kiša voda je malo hladnija, ali to njemu ne smeta. Trenutno je temperatura vode 23 stupnja, ali kad su vanjske temperature bile i blizu 40 stupnjeva, temperatura vode bila je 28 stupnjeva. Nažalost, stradale su riječne školjke, koje su uginule i plutale vodom – kaže Petričević.
Splavari su graničari, hidrolozi, ribiči, ekolozi, prate sve što se događa s rijekom, poznaju njenu ćud, jednostavno - žive s njom.
– Poštuj rijeku i njenu ćud i ne boj se, nikad je ne treba podcjenjivati jer je to ogromna snaga koja nema milosti – rekao je Žofa. Svojim splavima dali su i imena: Livada, Liman, Lubricus. Splav Karla ima predivan šank, svaki od njih je različit i na svoj način lijep. Na nekima je prelijepo cvijeće, između kojeg su posude s povrćem, onako da se nađe za prvu ruku kad se kuha.
‘RIJEKA LIJEČI DUŠU’
– Pravimo sva jela, od ribe pa na dalje, kad ribu ne uspijemo uloviti, kupimo je u ribarnici – kažu veseli splavari. Josip Nakić svoj splav ima 20 godina. Kaže da voli i more, ali da se ipak uvijek vraća Savi. - Rijeka mi pomaže. Imam privatnu tvrtku i, kad god bi mi bilo teško, došao bih na Savu jer njena voda opušta i liječi dušu. Ovdje se svi znamo, mogu reći da je ovdje važnije imati dobrog susjeda nego rodbinu zato što svaki susjed pazi na svoju splav i tuđu – kaže.
‘Imam splav već 47 godina. Prije su nas smatrali čudacima, a sad svi žele na Savu’
Nakić dodaje kako će njegov splav, kad za to dođe vrijeme, naslijediti njegov nećak.
– Da bi živio na splavi, treba prvenstveno voljeti rijeku Savu, a na njoj se onda izgradi sve drugo, a on to voli – rekao je Josip Nakić, među splavarima poznatiji po nadimku Naka. Hrvoje Gajer ima nadimak Glista, pa na svojoj splavi obojeno u žuto ima naslikanu veselu glistu. Stepenice do njegove splavi obojene su u raznim bojama, što se jako sviđa svima koji mu dođu u posjet. Uz glistu je stalno i njegova ljubimica Luca, koja je u trenu na obali, a potom na splavi. Hrvoje je ispričao priču o mačku koji je živio na njegovoj splavi. – Jednom je bila velika voda i morao sam do nasipa ići čamcem. Kada sam dolazio nešto je skočilo sa splavi u vodu u prvi mah sam pomislio da je velika riječni pacov, nakon nekoliko zaveslaja vidio sam da je to moj mačak koji je skočio u vodu i plivao prema meni jer nije mogao dočekati da se približim splavi – to je za nevjerovati on je pobio sve tvrdnje da mačke ne vole vodu – ispričao je Hrvoje. Jedan od najpoznatiji splavara je Davor Miković Frka.
‘IMAMO I SVOJEG POŠTARA’
– U našu Splavarsku ulicu dolazi i poštar, u internom smo dogovoru da nam ne dostavlja račune već samo razglednice. Evo prije nekoliko dana stigla mi je jedna iz Biograda na Moru – rekao je Miković. Tomislav Bakić (70) ima dug staž splavara. Na Savu je došao davne 1974. kad nije mogao naći prikladnu vikendicu u Brodskom brdu, što je u to vrijeme bilo pomodarstvo.
– Ono što se meni sviđao bilo je skupo, pa sam odlučio sam doći na Savu. Nije bilo baš puno splavara, jer pomalo su nas smatrali čudacima koji su odlučili svoje slobodno vrijeme provoditi na vodi. Danas je to druga situacija, svi bi htjeli imati ovako nešto kao mi – kaže Bakić, koji na svojoj splavi ima puno cvijeća, a i povrća, za što je zaslužna njegova supruga. – Ona samo naredi, a ja uradim – rekao je kroz smijeh dodavši kako nema problema sa zalijevanjem sadnica jer ma dovoljno vode. Vladimir Hild (83) najstariji je među splavarima. Nažalost, već šest godina čeka da vodostaj Save poraste kako bi svoj obnovljeni splav mogao spustiti na vodu.
‘NAŠAO SAM SVOJ MIR’
– Treba mi vodostaj od 760 centimetara, prije nekoliko godina bio je 740 centimetara i to nije bilo dovoljno da me podigne kako bih se navezao na vodu. Ali ni sad nije loše barem s visoka gledam na prijatelje splavare – našalio se Hild, koji trenutno radi na obnovi čamca. – Nema on vremena umrijeti, jer si svaki dan donese plan što će sutra raditi, i nema otići dok to ne završi – našalio se Žofa. Među splavarima ima jako zanimljivih ljudi. Jedan od njih je i Antun Buljan Mika, pomorac koji je svoj dio radnog vijeka proveo u Atlantskoj plovidbi. Plovio je svjetskim morima. – Jedno nisam bio u Australiji i Novom Zelandu, ostalo sam sve prošao. Nakon rata bio sam vozač kamiona, sve od Hrvatske, Albanije, Afganistana do Iraka. Čim sam imao uvjete za mirovinu, odmah sam se umirovio i pobjegao ovdje na Savu gdje provodim umirovljeničke dane. Lijepo mi je s mojim prijateljima. Svi su dobro došli, a onima koji su nadr..ni samo kažem: ‘Produži dalje…’, po onoj Čolićevoj pjesmi. Ovdje je moj mir, nemam TV, internet, jedino mi svira radio i pročitam svoje omiljene novine, 24sata, ne treba mi više od toga – rekao je Mika.