BOSI PO ZERAVICI

PITALA SAM LJUDE OKO SEBE: ‘HEJ, JESTE LI VI SKUŽILI KAKO SE TO RADI? JER JA NEMAM POJM MA. ŠTO TREBA NAPRAVITI, ZNATE LI?’. BILA SAM U POTPUNOJ PANICI. HTJELA SAM ODUSTATI

Hodam ja tako bosa po žaru, a tabani ne gore! Osjećaj je kao da koračam po nezapaljenom ugljenu za grill, škripi i mrvi se pod mojom težinom, ali se osjeti samo ugodna toplina koja grije stopala.

Korak, dva, tri, pet... Padam u zagrljaj majstoru vatre koji me čeka na drugom kraju crvenog tepiha punog žara. On je prošao prvi te dočekuje sve ostale zagrljajem i čestitkama. Svi polaznici rituala plješću. Stopala su mi ponovno na hladnom, uspjela sam! Kako? Ne znam. Tek tad se sjetim da u hodu kroz vatru nisam bila koncentrirana na želju zbog koje se sve to manje-više i radi, ali baš me briga. Htjela sam vidjeti mogu li to.

‘SAMO’ JE 800 CELZIJEVACA

Javlja se nekakav poriv za još. Vatra me zove. Hoću još! Stajem ponovno u red. Prošla sam tih četiri-pet metara tepiha od žeravice pet puta. Majstor je svaki put dodavao više vatre. Mjerenja pokazuju da je toplina oko 800 Celzijevih stupnjeva. Ma da je i “samo” sto, kako je to moguće? Htjela sam odustati. Čim je Neven Carin, majstor rituala hodanja po žeravici, iz buktinje grabljama izvukao žar i rasprostro ga po tlu, sočno sam psovala sebi u bradu, gledajući iz mraka ostale sudionike rituala obasjane plamičcima. Ali nitko se, izgleda, ne brine kako će to obaviti, samo ja ludim. Ako mi sprži tabane, neću moći hodati! Samo ne ležanje, ispalit ću na živce, tko zna koliko taj oporavak traje i koliko će gadne te opekline biti. Ne, ja ću definitivno odustati! Pa lijepo sam ga pitala je li za prelazak po žaru potrebna vjera u bilo što, jer ako jest, moj skeptični mozak to neće dopustiti. Rekao je da je to ritual pročišćenja tijela, uma i duha, i to jedan od najstarijih, te da nema veze ni s vjerovanjima a ni s ikakvim religijama. I da svi sudionici prođu, mada ne moraju ako ne žele. Samo je troje od nas 12 u grupi ranije već prošlo kroz vatru. Do samoga kraja sam mislila: “Pa kako drugi, tako ću i ja” i “Razmišljat ću o tome kad do toga dođe”. Koga god sam, od poznanika koji su već hodali po vatri, pitala u čemu je fora ili bi mi rekli: “Pa samo prođeš” ili “Ma to ti je stvar mentalnog sklopa”.

SVE JE TO ‘KLIK’ U GLAVI

Dobro, zaključila sam, valjda će nas onda dovesti u stanje neke duboke koncentracije, meditacije ili transa. Ali nisam osjećala baš nikakvu duboku koncentraciju, nikakvu sposobnost koja će mi omogućiti da napravim tu ludoriju, vatra je i dalje bila vatra, a ja sam bila ja. A kad se nas dvije taknemo - zapeče mene! Obavili smo, doduše, pripremu koja je trajala šest sati. Ali to su bile vježbe disanja, povjerenja, ono kad zatvoriš oči, a netko te vuče uokolo kao slijepca, a ti mu se prepuštaš, ili kad se ukipiš u mjestu i padaš na leđa, uz povjerenje da će te uhvatitioni poredani oko tebe u krug. Čitali smo tekstove različitih autora, od Nelsona Mandele do Pabla Nerude, i spalili liste strahova, ali ništa od toga me nije promijenilo! Nisam se osjećala nimalo sposobnija napraviti čudo, jer hodanje po vrućem žaru bez opeklina za mene jest čudo. Užareni tepih se slagao po tlu, a ja još nisam imala pojma kako ću. A onda je prošao Neven Carin. Ok, on je majstor vatre pa zna kako. A onda su krenuli drugi. Nisu skakali dižući noge u zrak, prolazili su kao da hodaju po hladnom. Oni isti ljudi koji su slijegali ramenima kad bi ih krišom pitala: “Hej, jeste li Vi skužili kako se to radi? Jer ja nemam pojma. Što treba napraviti, znate li?”. Neki su mi rekli da je najgore što se može dogoditi opržiti tabane. Ali ja nisam htjela spaliti stopala. Radije ću odustati.