Bijela loboda za salate i nabujke

SUPER BILJKA Nježni brašnasti listovi bogati su bjelančevinama i mineralima

Trokutnolista loboda, bijela loboda ili brašnjak (Chenopodium bonus-henricus) jedan je od najčešćih vrtnih korova, a ujedno i jestiva biljka. Njezini listovi su trokutasti, blago valovitog ruba, s gornje strane tamnozeleni, a s donje nešto svjetliji. Donji su na dugim peteljkama, dok su oni pri vrhu stabljike gotovo sjedeći. Mlada biljka izgleda kao da je posuta brašnom. Brojni bjelkastozeleni cvjetovi razvijaju se pri vrhu stabljike u složenim klasastim cvatovima. Nekad se, osobito u Engleskoj, uzgajala kao povrće u velikim količinama, sve dok je nije potisnuo špinat. Za jelo se najčešće koriste mladi listovi koji se svježi mogu dodati salatama, pripremiti kao varivo ili špinat, dodati smjesi za nabujak, popečke ili žličnjake, koristiti kao nadjev za pite i savijače. Ovih dana loboda je još mlada, pa tako i ukusna za jelo i dodavanje salatama. Kad ostare, listovi poprimaju vlaknastu strukturu i više nisu tako ukusni. Prije upotrebe treba ih dobro oprati, a u drugu vodu za pranje dodati žlicu sode bikarbone. Prije kuhanja mogu se preliti kipućom vodom. Cvatući vrhovi mogu se poput brokule skuhati nad parom i preliti maslinovim uljem ili maslacem, a posve mladi izdanci s još nerazvijenim listovima mogu se pripremiti kao šparoge. Loboda se za jelo koristila još od kamenog doba, kako listovi, tako i sjemenke. 100 g mladih proljetnih listova sadrži 5,8 g bjelančevina, 1,1 g masti, 6,9 g ugljikohidrata, 2 g minerala (željezo, kalij, fosfor itd.) te 150200 mg C vitamina i oko 13 mg karotena. Međutim, kao i špinat, i loboda sadrži oksalnu kiselinu pa se ne smije uzimati prečesto i u prevelikim količinama. Kod nas samoniklo raste više od 20 vrsta loboda. Najčešće se koriste dvije opisane vrste iako je većina jestiva, ali lošijeg okusa. Stoga se jedu samo vrste čiji listovi protrljani između prstiju ne ostavljaju neugodan, nego blago začinski miris.