Moj sin je umro jer se nije cijepio protiv pneumokoka

Tomu Selaka (1) roditelji su pokopali na njegov prvi rođendan. Umro je prije pet godina od posljedica pneumokokne sepse. U Hrvatskoj svake godine zbog pneumokoka se razboli desetero, a umre jedno dijete. - Kad vam se nešto takvo dogodi, to je kao da vas netko uzme i baci u zid svom silinom, a vi se raspete u tisuću komada. Vrijeme ne liječi bol, ta bol nikad ne prestaje, ali s vremenom naučite kako se nositi s tim – priča Irena Selak (36) iz Sesveta. Njezin sinčić otišao je naglo, a obitelj je bila šokirana situacijom. - Toma se tog jutra veselo igrao. Za ručak je pojeo dva tanjura juhe i stavila sam ga spavati. Bilo mi je čudno što je spavao dulje nego obično. Probudio se oko 17 sati, počeo je povraćati, glava mu je klonula... Uzela sam ga na ruke, no bio je jako topao. Imao je temperaturu 39,8. Počele su mu plaviti usnice. U panici sam zvala pedijatricu koja mi je savjetovala snižavanje temperature. Stavila sam mu čepić, a zatim smo otišli u Zaraznu, gdje smo bili već u 18.30 – prisjeća se Irena najtežih trenutaka u životu. Liječnici su utvrdili da je dječak lošeg kliničkog statusa. Smjestili su ga na jedinicu intenzivnog liječenja i stavili ga u umjetnu komu. - Nisu odmah znali što mu je pa su mu dali gomilu lijekova. Napravili su mu ultrazvuk glave, doppler, briseve... Ustanovili su da je ostao bez kisika i dotoka krvi u mozak. U 23 sata su rekli da ima pneumokok. Nikad ranije nisam čula za tu bakteriju – kaže Irena. Ujutro ih je voditelj odjela pozvao u svoju sobu i rekao im najcrnje moguće vijesti. - Počeo je pričati o pneumokoku, o imunitetu. Mi se isprva nismo snašli. Pitali smo što se može učiniti kad se Toma probudi, a tad nas je stvarnost spojila sa zemljom. Liječnik je rekao da se on nikad neće probuditi. ‘Nije stvar dana, nego minuta kad će umrijeti. Morate to prihvatiti’, rekao nam je. Bili smo izvan sebe – zastaje Irena i potiho briše suze. Zajedništvo sa suprugom Ivicom pomoglo joj je da se potpuno ne preda očaju. Njihov sinčić za život se borio još tri tjedna, ali tijelo je bilo preslabo. Iako su antibioticima kroz pet dana liječnici riješili pneumokok, posljedice su bile strašne. Dječak je 1. svibnja 2012. godine preminuo od zatajenja bubrega. - Bili smo očajni. Umjesto da se radujemo prvim koracima, zubićima, riječima, mi smo tražili lijes. Drugi ljudi kupuju djeci autiće i bicikle, ja sam za sina tražila grobnicu. To nije. Najveća briga bila mi je kako njegovoj sestrici Antei objasniti da se braco više nikad neće vratiti kući – govori Irena. Antea (7) tad je imala tri godine i bratova smrt ju je teško pogodila. - Za svoju djecu dala

bih sve. Ne znam zašto je tako ispalo, no ponekad mi se čini da je Bog imao plan. Tomina smrt nije bila uzaludna jer se trudim osvijestiti druge roditelje, dati im informaciju koja nisam imala. Nikad nisam čula za pneumokok niti sam znala da postoji cjepivo. Da sam to znala, a nisam cijepila svoje dijete, nikad si ne bih mogla oprostiti. Neka ljudi pitaju pedijatre te se informiraju. U međuvremenu, mene je Bog nagradio s još dvoje djece. Lino Stjepan ima tri godine, a Nikol se rodila lani. Svu djecu dala sam cijepiti, a Nikol će dobiti cjepivo kad dođe vrijeme – odlučna je Irena. Kažu kako vjeruju da ih Toma gleda i pazi s neba, a osjećaju njegovu nazočnost cijelo vrijeme.