Ove energije
Stre, čovjek je arta. stalnom izložbom
dizajna. Slikarstvo me je uvijek privlačilo, jako sam volio slikarstvo. Ali, jednostavno, nikad nisam mogao naći vremena od poslova i svih tih organizacija raznih stvari u udruzi i realizacija programa. Slikanje sam stalno puštao sa strane. U jednom trenutku prošle godine, zapravo, točno znam taj trenutak: išao sam u Beč, na izložbu Basquiata... ali nisam stigao do tamo, na pola puta u Ljubljani desila mi se nezgoda, pao sam i ozlijedio glavu, završio na Hitnoj. Taj pad me je vjerojatno malo razbudio, da tako kažem. Dosta je stvari koje sam ostavljao po strani, ali sam onda, kada sam se vratio natrag u Fažanu, odlučio realizirati sve te ideje što sam ih skupljao u sebi, i u malo manje od tri mjeseca sam naslikao ciklus “Stara škola”, tih 40 slika, od kojih je 15 velikih formata.
Vrlo ugledni muzealac i teoretičar umjetnosti Mladen Lučić Luc kaže za Vas da ste najbolji grafički dizajner Istre, Vaše plakate i slike ocjenjuje vrhunskim. Kako biste Vi sebe opisali, grafički dizajner ili slikar, što Vam je najdraže?
- Definitivno, slikanje mi je najdraže. Možda iz razloga što mi je sad slikarstvo novo. Već počinjem pripremati novu seriju slika, znači, nije bio samo hir. Definitivno mi je slikanje na prvom mjestu iako mi je grafički dizajn nešto od čega živim. Radim u tiskari, dosta, dosta radim za nezavisnu scenu, plakate sam radio za mnoge lokalne glazbene, art i mjuzik evente, odmah su bili prepoznati i završili su na brojnim natjecanjima po cijelom svijetu. Ali,uvijeknavodim u biografiji da sam rijetko nagrađivan.
Koristim atelje Andija Pekice koji je bio moj profesor u Umjetničkoj školi, a danas smo prijatelji. Skupa s njim i Olegom Šuranom, mi pišemo poeziju već 20 godina
Da, vidjela sam, piše: rijetko nagrađivan... ali voli umjetnost. Što danas znači nezavisna scena u artu, ponekad je malo nejasno?
- Jeste. Ja to gledam kao na undergound ekipu koja radi kao što i ja guram u Prostoru urbane kulture svoj neki đir, bez puno potpore. Iako vidim da ta potpora sve više kod ostalih stiže. Što se tiče mog pogleda, smatram da su to inicijative gdje se ekipa okupi i krene raditi, bez obzira na natječaje, na kriterije natječaja, ne prilagođavaju se tome, nego rade ono što žele raditi, i ako rade kvalitetne stvari, okupi se publika koja to poštuje.
Kažu da pišete uvrnutu poeziju. Posebno je zanimljiva Vaša izjava da se može povući paralela s onim što se dešava na polju umjetne inteligencije - automatizacija umjetničkog rada - upišeš tekst - izađe slika. Uvrnuti poeta? Je l’ prvo napišete tekst pa onda radite sliku ili ...?
- I jedno i drugo u nastajanju novih slika. Koristim atelje Andija Pekice koji je bio moj profesor u Umjetničkoj školi, a danas smo prijatelji. Skupa s njim i Olegom Šuranom, mi pišemo poeziju već 20 godina. Pisali smo taj Polet. Konstantno se u našem radu pojavljivala potreba za pisanjem. Nije to poezija baš o zalascima sunca i takvim stvarima, nego više tok misli. Pišem kao što slikam, brzo i ekspresivno. Dok sam slikao slike, znao sam čekati da se boja osuši i da na pisaćoj mašini tipkam i opisujem šta sam naslikao. A nekad je suprotno, da sam pisao o nečemu i onda odlučio tu pjesmu pretvoriti u sliku. Tako da se radi i o jednoj i o drugoj situaciji.
Pa zašto je to nazvano uvrnuta poezija?
- Zato što je bilo čak i nekih, na internetu kad je to završilo... Mislim da živimo u osjetljivim vremenima. Sve što pišem, ima sirovih motiva i ideja, tako da se dosta njih ulovilo za to, pa me prozivalo da to i nije baš za objavljivati. Ali, ja tada kad sam to pisao, to su bile, onako, blic-misli, nepromišljene možda u trenutku gluposti.
Zašto gluposti, imate pravo opisati što mislite i osjećate.
- Definitivno da. Ali, primijetio sam da je u današnje vrijeme sve postalo takoreći nedopustivo. Što se tiče izložbe “Stara škola”, promijenio sam dosta naziva slika, jer su u početku bili isto, ‘ajmo reći, malo vulgarni. Onda sam rekao, okej, netko će se zakačiti za to, pa će to slikati za internet, pa će se komentirati. Onda sam mijenjao nazive čisto iz straha da se ne moram opravdavati zašto se slika zove kako se zove, pa bih nazive prilagođavao.
Objavili ste i zbirku poezije koja se zove “Možda bez naziva”?
- Kod tih pjesama kad sam ih već odlučio objaviti, malo sam popustio kočnicu.
Grafički dizajn, slikanje, poezija, film festivali, imate masu angažmana. Kako sve to uspijevate?
- Uspijem tako što ne radim sve odjednom, naravno. Prešaltavamo se iz jedne stvari u drugu. Recimo, taj 9. mjesec nam je možda najkritičniji, jer se oba film festivala i Vodnjan i Vladimir film festival održavaju u isto vrijeme, jedan početkom, a drugi krajem septembra. Tako da ima više posla oko organizacije svega toga, ali kroz cijelu godinu sve to planiramo, komuniciramo s ljudima. Film festivali su krenuli kao zezancija.
Vladimir Skate film festival nudi najbolje od domaće i inozemne audiovizualne skateboarding umjetničke produkcije, programe komplimentiraju i oni koji se ne bave ovim tzv. ekstremnim sportom. Vaš vizualni festivalski identitet je magija. Kako je uopće počela ova atrakcija?
- Vladimir smo pokrenuli 2011. mi sami, samo na jedan dan, filmovi, druženje. Ali, evo, iz godine u godinu, festival je odrastao. Ljudi su čuli za ovaj festival i počeli dolaziti. To je danas veliki film festival koji traje tjedan i dođe više od 500 posjetitelja iz cijelog svijeta. Ljudi dolaze iz SAD-A, Kanade, Japana, Brazila, Južne Afrike, Italije, Njemačke i još mnogih zemalja.
U Vašim radovima iščitavaju se razni utjecaji pop-kulture. Što Vas osobno najviše inspirira, je li to glazba, film, strip, je li to život?
- Život. Ako gledam ovu svoju Old school – Stara škola izložbu, to su sve motivi iz mog života, situacije, sjećanja, anegdote koje su se meni kroz život provukle. Tako da me najviše nadahnjuje život. Ali, volim i film.
Festival stripa i vinila
Kad sam bio mali, želio sam biti redatelj. Onda su me starci gurali više u taj dizajn. Sve se to opet vratilo, jer smo sad s prijateljima ovdje snimili već dva filma, sad radimo na trećem. I prva dva filma smo radili bez financija.
Teško mi je zamisliti kako izgleda snimati film bez financija, kao radna akcija?
- Da, baš tako. Film koji traje 45 minuta se može naći na internetu, zove se “La predstava”, dobili smo nagradu publike u Zagrebu prošle godine na 32. danima hrvatskog filma.
Eto, nagrađivani ste, čula sam da je “La predstava” u Puli nagrađena ovacijama publike.
- To je grupni rad. Vodnjansko-fažanski nezavisni film i nezavisna filmska produkcija.
Kad smo dogovarali razgovor rekli ste mi da postavljate novu izložbu, gdje?
- U Brtonigli, isto u Istri, otvaraju festival stripa i vinila, to je jedna od inicijativa kojima se bavim, izlažem 20-ak grafika.