Zašto advokat Bubić nije u pravu
Nedavno sam u Oslobođenju napisao kolumnu pod naslovom “Status OHR-A je quaestio iuris”, kojom sam ukazao koliko je pravno neosnovano nastojanje advokata odbrane da se u krivičnom postupku koji se u Sudu Bosne i Hercegovine vodi protiv Milorada Dodika i Miloša Lukića izvodi dokaz saslušanjem tzv. svjedoka eksperata o tome šta piše i kako treba tumačiti pojedine odredbe Dejtonskog mirovnog sporazuma, te da li je Christian Schmidt visoki predstavnik ili nije. To su pravna i isključivo pravna pitanja, o kojima se ne saslušavaju svjedoci niti se mogu vršiti vještačenja. Zakon zabranjuje izvođenje takvih dokaza, da svjedoci ili vještaci kazuju sudu da li postoji neki propis, šta piše u njemu, kako ga treba tumačiti i primijeniti, kao i da li je neko imenovan na određenu funkciju u skladu sa pravom. Zakon to zabranjuje, jer se vještak može saslušavati samo o činjenicama o kojima sud nema potrebno stručno znanje, recimo o tome da li se vozilo prije ili u trenutku sudara na putu kretalo ovom ili onom brzinom, dok se svjedoci takođe mogu saslušavati samo o činjenicama, na primjer da li je u trenutku nekog događaja kojem jesvjedokprisustvovaobiodanilimrak ili da li je neko nekoga udario i ako jeste, da li je to učinio šakom, pesnicom ili nekim podesnim predmetom.
Ubrzo nakon te kolumne advokat Goran Bubić, branilac Milorada Dodika u navedenom predmetu pred Sudom BIH, napisao je tekst kojim je pokušao negirati prethodno rečene pravne istine. Ovaj pokušaj ima dvije tvrdnje, od kojih je prva da tekst Dejtonskog sporazuma nije objavljen u Službenom glasniku BIH i da se zbog toga u sudskom postupku treba utvrditi njegova sadržina, dok se drugom tvrdnjom iznosi da je status Christiana Schmidta u BIH, je li on ili nije visoki predstavnik, to jest da li je on za to uopšte imenovan ili nije, navodno činjenično pitanje. Ne sporeći pravo advokatu Bubiću na ovu polemiku, u nastavku ću objasniti zbog čega nijedna od ove dvije Bubićeve tvrdnje nije pravno osnovana.
Kada je riječ o prvoj tvrdnji, da Dejtonski sporazum nije objavljen u Službenom glasniku BIH, ta činjenica ne znači niti može značiti da taj sporazum ne postoji, a posebno ne znači da je morao biti objavljen u tom službenom glasilu i da se zbog toga njegov sadržaj treba dokazivati putem vještaka ili stručnih svjedoka u krivičnom ili bilo kom drugom sudskom postupku. Razlog za to je prost i leži u nečemu što se uči u toku osnovnog studija prava, a što je, namjerno ili iz neznanja, promaklo advokatu Bubiću. Zato, javnosti radi, moram ukratko podsjetiti na te elementarne spoznaje.
Nije sporno da je Dejtonski mirovni sporazum međunarodni ugovor po svojoj pravnoj prirodi. Ali, da bi postojala pravna obaveza njegovog objavljivanja u Službenom glasniku BIH, treba prije toga u tom ugovoru da bude ugovoreno da on podliježe ratifikaciji od nadležnih državnih organa. Međutim,takvoneštonijepropisanodejtonskim mirovnim sporazumom. Naime, u članu 11. Opšteg okvirnog sporazuma je propisano da on stupa na snagu odmah po potpisivanju (14. 12. 1995. godine) i nijednom riječju nije rečeno da taj sporazum, niti bilo koji od njegovih 11 aneksa, moraju prethodno biti ratifikovani od organa koji su u BIH nadležni za čin ratifikacije međunarodnogugovoračijipotpisnikjebih. Zašto je važan ovaj čin ratifikacije ugovora? Jednostavno zato što samo tada postoji pravna obaveza da se zajedno sa pravnim aktom o ratifikaciji u službenom glasilu države objavi i akt (ugovor) koji je ratifikovan. U tom pogledu dovoljno je pogledati samo nekoliko primjera koji potvrđuju ovu istinu. Recimo, Rimski statut stalnog Međunarodnog krivičnog suda, čiji član je i BIH, propisuje da je za njegovo stupanje na snagu neophodno da ga ratifikuje potreban broj država, što znači da taj statut, kao međunarodni ugovor, mora proći postupak ratifikacije i objavljivanja u odgovarajućem službenom glasilu svake države koja ga je potpisala. I BIH je to učinila 2002. godine, jer je najprije Predsjedništvo BIH, uz prethodnu saglasnost Parlamentarneskupštinebih,donijeloodlukubroj 1-02-01-52/02 5. februara 2002. godine, o ratifikaciji Rimskog statuta, nakon čega su ne samo ta odluka nego, saglasno članu 2. Odluke, i Rimski statut kao njen sastavni dio objavljeni u Službenom glasniku BIH – Međunarodni ugovori, u broju 2/2002.
Ako neko i nakon ovoga ne vjeruje da je istina ovo što pišem, i da, kako mi advokatski lukavo želi imputirati kolegabubićusvomčlanku,mojtekst“status OHR-A je quaestio iuris” navodno “koincidira sa navodima izvjesnog F. J. L. D. međunarodnog pravnog eksperta iz Kancelarije OHR-A”, čime mi Bubić riječju “koincidira” diskretno stavlja metu na čelo prizemno želeći da me predstavi kao navodnog saradnika OHR-A, neka pogleda i druge važne međunarodne ugovore. Recimo, Međunarodni pakt UN-A o građanskim i političkim pravima, čiji član je i BIH. I u tom Paktu, u članu 48. stoji da on podliježe ratifikaciji od država, pa je zato u članu 49. Pakta propisano da stupa na snagu ne danom potpisivanja nego tri mjeseca poslije deponovanja kod generalnog sekretara UN-A trideset petog instrumenta o ratifikaciji. Isto je propisano i u članovima 26. i 27. Međunarodnog pakta UN-A o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, čiji je BIH takođe član. I sama Evropska konvencija o ljudskim pravima u članu 59. propisuje da i ona podliježe ratifikaciji, što je BIH takođe učinila. I tako dalje, mogao bih nabrajati i druge međunarodne ugovore koji isto govore o ovoj istini, ali razumnom čovjeku je i ovoliko dosta.
No, za razliku od svih tih međunarodnih ugovora, Dejtonskim sporazumom nije propisano da on podliježe ratifikaciji, niti da stupa na snagu nakon deponovanja instrumenta o ratifikaciji u Ujedinjenim nacijama. Umjesto toga, taj sporazum je stupio na snagu odmah po potpisivanju, bez bilo kakve ratifikacije. Međutim, to ne znači da se ne može utvrditi relevantni tekst Dejtonskog sporazuma i da zbog toga sud treba da provodi vještačenje ili da o tome saslušava tzv. svjedoke eksperte, kako smatra advokat Bubić. Za njegovu informaciju, nesporni tekst Dejtonskog sporazuma nalazi se već odavno u UN-U, gdje je deponovan. Učinila je to Madeleine Albright 30. novembra 1995. godine, u svojstvu tadašnjeg stalnog predstavnika SAD-A u UN-U. I to njenim zvaničnim pismom, broj A/50/79C S/1995/999, uz koje je UN-U dostavila kompletan zvanični tekst Dejtonskog mirovnog sporazuma, sa svim njegovim aneksima. Dakle, postoji zvaničan tekst ovog sporazuma i zna se gdje se on nalazi. Samo ga treba pribaviti, za šta nije potreban nikakav vještak niti svjedok ekspert. Bilo bi suludo, a ne samo nezakonito, kada bi ih sud angažovao za takve stvari. I onda sud, kada pribavi tekst Dejtonskog sporazuma, sam pročita taj tekst, protumači ga i primijeni na konkretni slučaj, jer je to isključivo zadaća suda, nakon čega njegovo tumačenje i primjenadejtonskogsporazumapodliježe preispitivanju od više sudske instanceupostupkupožalbinapresudu. Drugim riječima, sve ovo je i više nego jasno i jednostavno.
Jednako tako stoje stvari i u vezi sa preostalom tvrdnjom advokata Bubića da tzv. svjedoci eksperti navodno trebaju svjedočiti, i da sud na osnovu njihovog kazivanja treba da odlučuje o tome je li Christian Schmidt visoki predstavnik ili nije. Ova tvrdnja je pravno neosnovana, jer se radi o opštepoznatim stvarima koje se ne dokazuju, prema starom pravnom pravilu notoria non eget probatione – ono što je opštepoznato, ne treba dokazivati. A opštepoznato je da, s jedne strane, ne postoji rezolucija ili bilo koji drugi akt Savjeta bezbjednosti UN-S o imenovanju Christiana Schmidta za visokog predstavnika u BIH, jer da postoji, Tužilaštvo BIH bi takav akt predložilo (a nije) kao svoj dokaz u predmetnoj optužnici, dok, s druge strane, postoji odluka Upravnog odbora Savjeta za primjenu mira u BIH o imenovanju, kojom je to tijelo imenovalo Schmidta za visokog predstavnika. I kada se ove dvije stvari susretnu u sudnici, o njima se ne izvode dokazi vještačenjem ili saslušanjem tzv. sudskih eksperata. Umjesto toga, samo je sud nadležan da odluči da li iz navedenih notornih i čisto pravnih stvari proizlazi ili ne proizlazi da je Christian Schmidt visoki predstavnik.
Ne sporeći pravo braniocu Milorada Dodika u navedenom predmetu pred Sudom BIH na polemiku, u nastavku ću objasniti zbog čega nijedna od njegove dvije tvrdnje nije pravno osnovana