Čke emigracije

I: Adil Zulfikarpašić i nacionalno-politički ogleda”; zbornik radova (Urednik: dr. rajevo: Bošnjački institut, 2023, 238 str)

koji osuđuje Spahinu politiku muslimansko-srpske suradnje između dva svjetska rata, na kraju podržava Zulfikarpašićevu ideju srpsko-bošnjačkog sporazuma 1991. godine. Ta simbolička linija ideološkog razvoja ove dvojice emigranata možda najbolje pokazuje sva lutanja ne samo bošnjačke emigracije nego i najjasnije osvjetljava sva raskrižja na kojima su se Bošnjaci kao narod nalazili tokom 20. stoljeća.

Bošnjačka emigracija je bila različito organizirana, ali se njen razvoj poslije Drugog svjetskog rata ne može promatrati izvan okvira šire jugoslavenske emigracije. Jugoslavenska služba bezbjednosti je pažljivo pratila stanje u emigraciji i izvodila akcije usmjerene posebno protiv onog dijela koji je tretiran kao neprijateljska emigracija. Safet Bandžović u svom opširnom radu (“Emigrant među emigrantima: izazovi vremena i odgovori Adila Zulfikarpašića”) pokazuje kako su savezne službe bezbjednosti u svojim elaboratima tretirale političku emigraciju, uključujući i ovu skupinu oko Zulfikarpašića, te na koji je način ova skupina oko Zulfikarpašića odgovarala na razne izazove. On zastupa tezu da je Zulfikarpašić ostao dosljedan dvjema osnovnim idejama u emigraciji: bošnjaštvu (mada se Zulfikarpašić neposredno nakon rata kretao u krugovima hrvatske emigracije) i liberalnoj demokraciji, te da je surađivao sa emigrantima jugoslavenske emigracije koji su bili pobornici demokratske pluralističke konfederalne Jugoslavije.

Jedan od najvažnijih događaja u razvoju bošnjačke emigracije poslije Drugog svjetskog rata je skupština (Bandžović je naziva Kongres) održana u Münchenu 27-28. 12. 1963. na kojoj je formiran Liberalni demokratski savez Bošnjaka Muslimana, a Zulfikarpašić izabran za predsjednika Glavnog odbora. Bandžović je koristio različite izvore i brojnu literaturu, ali je znakovito da se nije referirao (kritički, naravno) na ocjene koje su o Zulfikarpašiću i njegovom djelovanju u emigraciji ostavili neki saradnici koji su se tokom vremena razišli s njim (Muhamed Filipović).

Veoma utemeljen rad o Zulfikarpašićevom djelovanju u emigraciji, njegovim idejama i saradnji sa demokratskom emigracijom drugih jugoslavenskih naroda radi izgradnje demokratske Jugoslavije u ovom zborniku su objavili Milivoj Bešlin i Petar Žarković (“Adil Zulfikarpašić i Bosanski pogledi prema ‘totalitarnim pokretima’ u Jugoslaviji”). Autori pokazuju transformaciju Zulfikarpašićevog razumijevanja ideje komunizma i Jugoslavije smještajući to u kontekst hladnoratovskih odnosa u svijetu poslije Drugog svjetskog rata i teoriju totalitarizma. “Tri su temeljne ideje: evropska liberalno-demokratska, zatim nacionalna, odnosno potreba za identitetskim zaokruživanjem bošnjačke nacije (...) i ideja afirmacije bosanskohercegovačke državnosti (...) obeležile (...) rad Adila Zulfikarpašića. (...) Jugoslavija kao demokratska federacija ravnopravnih naroda i federalnih država i potreba njene liberalizacije nezaobilazan je potporni stub idejnog delovanja Zulfikarpašića” (str. 100). Autori koriste brojne nove izvore, posebno korespondenciju koju je u vezi s materijalnim položajem bošnjačke emigracije poslije Drugog svjetskog rata, njenim organizacionim ustrojavanjem i idejnim sazrijevanjem, vodio Adil Zulfikarpašić. Također se iz te korespondencije vide i Zulfikarpašićevi stavovi o “totalitarnim” ideologijama, a iz tekstova objavljivanih u Bosanskim pogledima vidi se, prema ocjeni autora, liberalno-demokratska orijentacija ove emigracije.

Sabina Veladžić se u svom radu (“Povijesni i (proto)nacionalni razvoj Bošnjaka i (stigmatizacija) bošnjaštva u diskurzivnim praksama kulturne inteligencije u Bosni i Hercegovini 1960/1970-ih i početkom 1990ih godina”) bavi diskursima o Bosni i bošnjaštvu komparirajući one s kraja 1960-ih i početka 1970-ih i one iz 1990-ih godina. Kao primjere stigmatizacije bošnjaštva za analizu je izabrala diskurs Vlade Jokanovića i Milorada Ekmečića iz 1960/1970-ih godina (oba su stigmatizirala bošnjaštvo, ali ima razlike između ta dva primjera), dok je kao primjere afirmacije bošnjaštva izabrala ideje Adila Zulfikarpašića i pisanje Nenada Filipovića iz 1990-ih godina. Kao primjer legitimiranja muslimanstva za analizu je odabrala diskurs sadržan u studijskom izvještaju iz 1970. naslovljenom Stav Muslimana Bosne i Hercegovine u pogledu nacionalnog opredjeljenja, te ideje iz knjige “Muslimani i bošnjaštvo” iz 1991. godine, u kojoj su Atif Purivatra i Mustafa Imamović, koji su bili pripadnici partijske inteligencije iz 1960-ih, sada samo reproducirali ranije teze o Muslimanima kao sekularnoj nacionalnoj zajednici, dok Rusmira Mahmutćehajića autorica ocjenjuje “ideologom novoformirane mladomuslimanske” inteligencije, odnosno predstavnikom “(pan)islamske struje” za kojega je “islam (...) predstavljao transcendentalnu vrijednost, moralni sistem koji je na skali objedinjujućih vrijednosti stajao iznad nacionalizma” (str. 187). Rad je vrlo utemeljen, teorijski dobro osmišljen, iako je autorica uspjela izbjeći navođenje neke važne literature u kojoj se djelovanje muslimanske inteligencije tokom 1960-ih godina na afirmaciji Muslimana kao nacije smješta u kontekst njihovog partijskog zadatka.

Značajan dio radova u ovom zborniku bavi se temama u kojima se konkretno analiziraju pojedini aspekti ili iz Zulfikarpašićevog života ili pojedine teme koje su tematizirane kroz časopis Bosanski pogledi. Tako, naprimjer, Marko Hoare (“Adil Zulfikarpašićʼs Road to Emigration”) analizira kontekst izgradnje federalne Bosne i Hercegovine tokom Drugog svjetskog rata kroz zasjedanja ZAVNOBIH-A i izgradnju bosanskohercegovačkog patriotizma te okolnosti u kojima se Zulfikarpašić razišao sa komunistima i odlučio emigrirati. Hamza Memišević (“Emigrantska političkonacionalna strujanja Adila Zulfikarpašića”) pokazuje kako se Zulfikarpašić odvojio od hrvatske emigracije navodeći kao razlog, između ostalog, pojave katoličkog prozelitizma u emigraciji. Valja naglasiti da je katolički prozelitizam i onemogućavao integraciju muslimana u hrvatsku naciju. Na temelju Zulfikarpašićevog pisanja u Bosanskim pogledima, Memišević zaključuje kako je on 1963. otvorio pitanje bošnjaštva, ali naglašava kako ga “ne promatra izrazom nacionalizma budući da navodi kako nije ispunjen sadržajima koji su bitni za profilaciju nacionalizma”, ali je “bošnjaštvo jedina nacionalna identifikacija za bosanskohercegovačke muslimane” (str. 92).

Temikojujeanaliziraomemišević blizak je rad Admira Lisice (“Uloga bošnjačke emigracije u kontekstu vraćanja nacionalnog imena Bošnjak”) u kojem se analizira doprinos bošnjačkih intelektualaca u emigraciji afirmaciji bošnjaštva, bilo da to bošnjaštvo nije bilo ne suviše nametljivo isticano, kao kod dijela emigranata koji su pripadalikrugumladihmuslimana-poputteufikavelagića(“namakaomuslimanima nacionalistička nastojanja i stremljenja su strana, ali nam je drago

Bandžović je koristio različite izvore i brojnu literaturu, ali je znakovito da se nije referirao (kritički, naravno) na ocjene koje su o Zulfikarpašiću i njegovom djelovanju u emigraciji ostavili neki saradnici koji su se tokom vremena razišli s njim

naše kroz historiju sačuvano bošnjaštvo”, str. 202). Jedan dio mladomuslimanskihemigranata(bećirtanović)je otvorenije promovirao bošnjaštvo, ali suipakmeđumuslimanskimemigrantima najuporniji u afirmaciji bošnjaštva bili Smail Balić te Adil Zulfikarpašić. Ovom krugu radova pripada i rad Edina Veladžića (“O pripadnicima srpske i hrvatske emigracije muslimanskih korijena u tekstovima Bosanskih pogleda”), koji govori o muslimanskim emigrantima koji su zastupali srpsku ili hrvatsku nacionalnu ideju. Kao osnova za rad uglavnom su izabrani primjeri polemika u vezi s tim na stranicama časopis Bosanski pogledi (pisanja Alana (ranije Akije) Horića, Medžida Šahinovića, Izeta Hasanbegovića, Hajrudina Filipovića, Derviša Šehovića, Envera Mahmedagića, Mahmuta Muftića i drugih).

Doprinos razumijevanju

Jedan dio radova u ovom zborniku predstavlja reprezentacije pojedinih historijskih tema u časopisu Bosanski pogledi. Ajdin Muhedinović (“Muslimani Bosne i Hercegovine u Drugom svjetskom ratu kroz prizmu Bosanskih pogleda”) sa vrlo dobrim kritičkim pristupom analizira pisanja Bosanskih pogleda o Muslimanima u Drugom svjetskom ratu, ukazujući na neutemeljenost pojedinih tekstova. Iako je takav nužni kritički pristup izostao u nekimdrugimradovima(hikmetkarčić i Mustafa Dedović “Tematiziranje ustaškog i četničkog pokreta u Bosanskim pogledima 1960-1967” te Jasmin Medić “Sarajevski proces 1949. godine na stranicama Bosanskih pogleda”), radovi objavljeni i u ovom obliku omogućavaju bolje razumijevanje bošnjačke emigracije, njenog položaja i razvoja te mjesta časopisa Bosanski pogledi u historiji te emigracije.

Na kraju zbornika je rad Narcise Puljek-bubrić (“Bibliografija Adila Zulfikarpašića i njegov publicistički rad”) koji predstavlja glavne informacije o Zulfikarpašićevompublicističkomdjelovanju. Inače, cjelovita Bibliografija, uređena po savremenim bibliografskim principima, objavljena je ranije pod naslovom Bibliografija Adila Zulfikarpašića (Sarajevo 2022) i sadrži 724 bibliografske jedinice. Kao i inače u nauci, i ovaj rad, kao i posebno štampana cjelovita Bibliografija, nezaobilazni su udaljemistraživanjuživotaidjelovanja Adila Zulfikarpašića i bošnjačke emigracije u cjelini. Tome će doprinijeti i ovaj zbornik u cjelini.