Nova šansa za BIH i nacionalistička pobuna
Stvarnost nije nimalo obećavajuća. Ona je, pojednostavljeno govoreći, takva da je nakon što su srpski i hrvatski nacionalizam napravili sve da razvale zemlju, a ona jedva nekako preživjela, sad na red došao bošnjački pod krinkom tzv. građanske države
Sve ono što se događalo proteklih dana u Bosni i Hercegovini, a događala se nacionalistička pobuna protiv intervencije visokog predstavnika kojom bi se omogućilo formiranje nove Vlade u Federaciji BIH, koja je za cilj imala ili ubacivanje SDA u vlast ili zadržavanje statusa quo i raspadnute vlade koja je ulazila u petu godinu tehničkog mandata s prvostupanjski osuđenim premijerom na njenom čelu, otkrilo je novu političku stvarnost u toj zemlji koja nije nimalo obećavajuća. Ona je, pojednostavljeno govoreći, takva da je nakon što su srpski i hrvatski nacionalizam napravili sve da razvale tu zemlju, a ona jedva nekako preživjela, sad na red došao bošnjački pod krinkom tzv. građanske države. Plemenite ideje za koju se vrijedi boriti, ali koja je danas ostavljena bez ikakvog sadržaja izvan logike jedan čovjek, jedan glas.
Perfidna zamjena teza
Sve je, nažalost, još davno započeo SDP s idejom koja se mogla tada činiti smislenom, da kandidira Željka Komšića, kao nekoga tko je kao Hrvat imao najviše šansi za pobjedu na izborima za člana Predsjedništva, jer su u Lagumdžijinoj stranci zbrojili glasove i shvatili da ih je uvjerljivo najmanje potrebno za tu poziciju, s obzirom na malobrojnost Hrvata. Na početku se ta ideja činila primamljivom, da ljevica koristeći rupe u Ustavu i Izbornom zakonu, dobije priliku doći na ključne pozicije u vlasti i pokazati da može i drugačije. Štoviše, taj prvi put je i značajan postotak Hrvata glasao za Komšića. Kako su stvari dalje išle, poznato je svakome tko prati političku scenu u Bosni i Hercegovini. Željko Komšić je napustio SDP, osnovao vlastitu stranku koju je do kraja povezao uz Izetbegovićevu SDA, zadnje dvije kampanje je odradio tako što je konstantnom histerijom utjecao na porast međunacionalnih tenzija između Bošnjaka i Hrvata, da bi na koncu pokupio uglavnom glasove bošnjačkih nacionalista kojima je takva retorika odgovarala i tek rijetkog broja onih koji još nisu shvatili o čemu se radi i među
Sve što se u političkom smislu nastojalo, išlo je za tim da se sruši princip jednakosti triju konstitutivnih naroda, na kojem Bosna i Hercegovina počiva od ZAVNOBIH-A do Daytona
njima mali broj hrvatskih glasova na razini statističke greške.
Sve navedeno jeste bio i ostao problem, ma koliko god se on i njegovi podržavatelji pozivali na činjenicu da su takvo političko djelovanje i njegovi rezultati legalni. Oni to, naravno, jesu bili, ali su također isto tako bili protivni duhu ideje o tročlanom Predsjedništvu, koje nije zamišljeno ovakvim zato što je lijepo da se njegovi članovi zovu Milorad, Bakir i Željko, nego zato da njih trojica predstavljaju svaki od konstitutivnih naroda. Kako se to ipak nije moglo nikakvim retoričkim akrobacijama sakriti, iz tih redova Komšićevih savjetnika prvo je kompletno ismijan koncept legitimnog predstavljanja, potom je došla ideja o ukidanju konstitutivnosti naroda i o tome kako je to boljševička izmišljotina i kako treba imati normalnu građansku državu koja će biti formirana na principu jedan čovjek, jedan glas, i kako na koncu ne može manjina upravljati većinom i uopće imati mogućnost blokade bilo čega u Federaciji, na koji se ova politika i jedino mogla svesti, budući da je Republika Srpska bila i ostala svijet za sebe. Drugim riječima, ova ideja o tome da postoji većina i nacionalna manjina, što bi dakle bili Hrvati, koju su unutar SDA, ali i dobrog dijela bošnjačke javnosti gotovo konsenzualno prihvatili i zbog koje nitko od političkih stranaka bilo nacionalne, bilo građanske orijentacije u Sarajevu, nije niti smio, niti želio potpisati bilo kakav sporazum koji bi uvažio hrvatske zahtjeve, uslijed optužbi za nacionalnu izdaju, na kraju je dovela do toga da je prvi put visoki predstavnik donio neke odluke koje bošnjačka javnost uglavnom ne odobrava. Još jedan razlog, osim onaj potpunog neprihvaćanja bilo kakvog kompromisa, zbog kojeg je prve odluke donio u izbornoj noći, bio je u tome što je otvoreno trajala kampanja unutar koje se primjer izbora člana Predsjedništva planirao preliti i na niže razine, tako da se bošnjačkim glasovima izabere dovoljan broj Hrvata u kontrolnom Domu naroda i tako do kraja obesmisli konstitutivnost najmalobrojnijeg naroda. Dakle, sve što se u političkom smislu nastojalo, išlo je za tim da se sruši princip jednakosti triju konstitutivnih naroda, na kojem Bosna i Hercegovina počiva od ZAVNOBIH-A do Daytona, i to uz objašnjenje da se ne smije dopustiti HDZ-U da vječno vlada. To što je riječ o perfidnoj zamjeni teza, odnosno o tome da ne možeš zato što te uvjerljive političke preferencije jednog naroda nerviraju, poništiti princip i time tvrditi da sprečavaš tu stranku da bude vječno na vlasti, praveći se da nisi suspendirao nečija kolektivna prava, u čitavoj je priči još odbojnije. Pri čemu, da se razumijemo, sam ne bih nikad zaokružio HDZ, niti bilo koju nacionalnu stranku na izborima.
Takva politika je isključivi uzrok Schmidtovih intervencija u izbornoj noći, kao i ovih od neki dan, kada je SDA, svjesna da nema većinu u Parlamentu, počela raditi sve ono što je zamjerala HDZ-U, tvrdoglavo blokirajući imenovanje Vlade preko svoga potpredsjednika Federacije i pozivajući se na do jučer ismijavano legitimno predstavljanje, te na koncu ukazujući na to da ne mogu građanske stranke predstavljati Bošnjake, radeći dakle isto što i HDZ, s bitnom razlikom da su dvije građanske stranke, SDP i Naša stranka, zajedno s Nip-om Dine Konakovića dobile uglavnom glasove Bošnjaka.
Sve to praćeno je nasilnim prosvjedima ispred Parlamenta, na kojima se uzvikivalo vjerske pozdrave i nevjerovatnim medijskim konstrukcijama i etiketiranjem ljudi i politika koji ne dijele ovakav diskurs i koji misle da je konačno napravljen prvi korak ka normalizaciji stanja i otvaranju europskih perspektiva za Bosnu i Hercegovinu. Ukratko, po toj logici Bošnjaci iako su većina, moraju dijeliti vlast s drugima i iz takve logike su obespravljeni, a sve zbog toga što je Christian Schmidt desničar, pa čak i nacista, zato jer je Europa islamofobna i zato jer su se SAD okrenule Srbiji kao faktoru stabilnosti na Balkanu i da je otrgnu utjecaju Rusije, a Europska unija radi u interesu Hrvatske te se ova vlast naziva okupacionom ili oktroiranom i pokreće se nekakva borba protiv činjenice da je Bosna i Hercegovina protektorat. To što taj protektorat do jučer nije smetao i što bez njega ne bi danas ni bilo te zemlje, niti bi se ijedna od dobrih odluka koje su je barem djelomično integrirale nakon rata, poput zajedničke vojske, valute ili tablica na automobilima, ikada donijela, odjednom više ne igra ulogu.
Ideološka borba protiv BIH
Od svega toga jedino je točno to da je međunarodnazajednicadoistaodlučila izbaciti SDA i DF iz vlasti, ponajprije zbog nacionalističke atmosfere koju su kreirali, potom zbog toga što su krenuli u ideološku borbu protiv Bosne i Hercegovine kao zemlje triju konstitutivnih naroda i što su shvatili da je jedini način da se zemlja pokrene iz statusa quo i atmosfere u koju je zapala te da dobije nekakvu posljednju europsku šansu, u tome da se nametne logika konsenzusa.
Sve ovo što sam napisao ne znači da je nova federalna vlada dobra i da ulijeva ikakvo povjerenje, niti da bi ikad u životu podržao HDZ, ali ne postoji opcija u kojoj bi ta zemlja bila ikako održiva ili funkcionalna na način da joj se srušiprincipmeđunacionalnogbalansa. Svatko tko nije na desnici bi volio da je drukčije, ali tako je zato što tako jedino može biti i zato što je to uostalom izbor uvjerljivo najvećeg broja građana Bosne i Hercegovine.
SDA je, svjesna da nema većinu u Parlamentu, počela raditi sve ono što je zamjerala HDZ-U, tvrdoglavo blokirajući imenovanje Vlade preko svoga potpredsjednika Federacije