Strateška autonomija EU
Jedna od politika koje će neminovno pretrpjeti promjene je i nastojanje Evropske unije da izgradi takav kapacitet u oblasti bezbjednosti, odbrane i brzog reagovanja kojim će raspolagati nezavisno od Sjedinjenih Država, odnosno NATO-A
Rat u Ukrajini je sve promenio, pa tako i politike, odnosno koncepte na kojima se insistiralo godinama. Dok se u Francuskoj govori o “promeni paradigme”, u Nemačkoj tvrde kako je posredi “tačka preokreta” (nem. Zeitenwende), odnosno “kraj naivnosti”. Unija je iza Ukrajine stala sa 20 milijardi evra (još toliko planirano u 2023), primila je četiri miliona ukrajinskih izbeglica. U junu je, potpuno ignorišući teškom (našom i tuđom) mukom utvrđene kriterijume, prihvatila zahtev Ukrajine za članstvo, kao i Moldavije. Time što istrajava u režimu i paketima sankcija Rusiji, pokazuje moć u međunarodnim odnosima. U oktobru je otišla i korak dalje obećavši isporuke oružja osloncem na Peace Facility (zanimljiva ironija naziva), vredan tri milijarde evra. Najzad, nastojanje da se uvoz nafte i gasa iz Rusije koliko je god moguće smanji predstavlja možda i najznačajniji podsticaj energetskoj tranziciji. Potvrđuje se, kako primećuje Maxime Lefebvre, “proročanstvo” Jeana Monneta da će se Evropa (Evropska unija, jer smo do sada navikli da se dva termina koriste uporedo) “graditi kroz krize”.
Ako zastanemo i razmislimo, ovaj “preokret” se zapravo mogao očekivati. U malo čemu je EU istrajavala kao u osudi postupaka Rusije. Upad i aneksija
Krima rezultiraće prvim prekidom između Moskve i Bruxellesa 2014. godine. Tada su suspendovani svi sastanci i razgovori, a sankcije proširivane (embargo na naoružanje i vojnu opremu, ograničen pristup ruskih banaka evropskim finansijskim tržištima i ulaganja u energetski sektor Rusije). Svi pokušaji da se odnosi normalizuju - Macrona 2019, Borrella 2021. godine - ostali su bez uspeha. Nakon osam “paketa”, restriktivne mere danas uključuju spiskove lica kojima je zabranjen ulazak u EU, zamrznuta imovina (sve do neposrednog okruženja samog ruskog predsednika i njegovog ministra spoljnih poslova), izbacivanje najvećih ruskih banaka, obustavu aviolinija, embargo na izvoz luksuzne robe i drastično smanjenje kupovine ruskog uglja i nafte. U međuvremenu, neko je digao u vazduh nedovršen gasovod Severni tok 2.
Jedna od politika koje će neminovno pretrpeti promene je i nastojanje Evropske unije da izgradi takav kapacitet u oblasti bezbednosti, odbrane i brzog reagovanja kojim će raspolagati nezavisno od Sjedinjenih Država, odnosno NATO-A. Posredi je dobro poznata ideja “strateške autonomije”. Sada, u tački 8. poslednje zajedničke deklaracije EU i Alijanse objavljene 10. januara piše kako “NATO predstavlja temelj zajedničke odbrane saveznica” i da je “od suštinskog značaja za evroatlantsku bezbednost”.
Na konferenciji za štampu, održanoj povodom predstavljanja deklaracije, odbacujući ocenu (jednog od prisutnih novinara, prim. aut) da je “strateška autonomija mrtva”, Charles Michel je ukazao na to da su dokumenti kojima su dve organizacije opisale kao svoje okruženje i mogućnosti za neko buduće angažovanje - Strateški kompas EU i Strateški koncept NATO - usaglašeni. Na to je Von der Leyen dodala da “strateška autonomija ne znači da ne sarađujete”, već “sarađujete sa partnerima koji misle slično kao vi”.
Maxime Lefebvre smatra kako nema boljeg dokaza da se “preokret” desio od rešenosti nemačkih socijaldemokrata i Zelenih, koji su napustili sve principe Ostpolitike (“detant” na istoku, “promene kroz trgovinu”, nem. Wandel durch Handel) i tradicionalni pacifizam nemačke levice (napustili su ga znatno ranije, ali hm). Stranke koje inače nisu bile gadljive na novac i naklonost Moskve, bile na krajnjoj levici ili desnici političkog spektra, brzo su “uskočile u vagon” i osudile akcije Rusije. Macron - koji nikada nije želeo da prekine dijalog sa ruskim predsednikom, koji je upozoravao na to da Rusija ne sme da bude ponižena, svakodnevno demonstrira podršku Ukrajini. Odluka je doneta: ključne zemlje Zapada i njihovi lideri zapravo stoje iza Kijeva, samo se to ne razume i stalno očekuje da će ta podrška negde “pući”.
EU, zapravo, ne odustaje od strateške autonomije, već je doživljava, “vidi” na drugačiji način, kao svoju “geopolitičku konsolidaciju” (Lefebvre). Nakon Brexita i Trumpove pobede na izborima, strateška autonomija upisana je u globalnu strategiju Federice Mogherini (2016). Saopšteno je kako Evropljani treba da budu u mogućnosti da “deluju autonomno kada i gde je potrebno”. Ovaj poziv ponoviće Macron u svom govoru na Sorboni 2017, predlažući jačanje evropskog suvereniteta u pitanjima odbrane, spoljne politike, granica, održivog razvoja, digitalnih tehnologija. Kina će 2019. biti nazvana “sistemskim rivalom”, da bi Von der Leyen obećala “geopo
Povratak idealu “liberalne sile” nije bez izazova, od kojih se najmanje dva direktno tiču i Kine