Stalna borba za kazališnu viziju
U svom kazališnom biću Kosta Spaić bio je glumac, u radu sa glumcima bio je jednostavan a vrlo dubok, ali i lak u ophođenju s njima, režirao je i vrlo krhke tekstove tako majstorski i briljantno
UHrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu svečanim programom obilježena je u prošlu subotu stota godišnjica rođenja velikog hrvatskog redatelja Koste Spaića (21. 1. 1923 - 23. 4. 1994). Rođen u Zagrebu, diplomirao je romanistiku na Filozofskom fakultetu, kao i violinu na Muzičkoj akademiji u istom gradu, a u teatar je ušao kroz dramsku družinu na Francuskom institutu i Družinu mladih. Prve samostalne režije potpisuje početkom pedesetih godina prošloga stoljeća, od 1954. u Dramskom je kazalištu Gavella, radi puno i vani, najviše u Baselu, gdje mu je nuđeno i mjesto intendanta u novosagrađenom kazalištu 1975, no odbija i prihvaća isto mjesto u HNK-U u Zagrebu iste godine uz komentar: “Dva su čovjeka od kojih sam učio ono što znam i što sam naučio o kazalištu. To su dr. Branko Gavella i Ranko Marinković. Mene ne zanima predstava, mene zanima kazalište - grupa istomišljenika, kolektivni rad, kazalište koje izaziva, predstave koje se nekog tiču. To su parametri mojeg kretanja.”
Gavelijanski redateljski kartel
Kako je to u uvodnim napomenama o njegovom redateljskom i umjetničkom ali i pedagoškom radu (predavao je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti od 1962. do 1970. i prevodio na hrvatski jezik dramske tekstove i libreta s francuskog, engleskog i talijanskog jezika) naglasio i akademik Boris Senker, pripadao je čuvenom gavelijanskom redateljskom kartelu uz Georgija Para, Dina Radojevića i Božidara Violića, svi oni upamćeni su kao mlada generacija koja je postavila temelje modernoj kazališnoj režiji u Hrvatskoj. Senker ga izdvaja kao redatelja koji je obilježio drugu polovicu XX stoljeća u hrvatskom kazalištu, u njegovom radu u teatru bitno je bilo oslanjanje na dramsku riječ, istraživanje suodnosa predloška i raznih scenskih prostora te njegovanje scenskog govora. Režira puno i raznovrsno, drame i opere, prvi u Hrvatskoj postavlja Ionescove “Stolice”, čuvene su njegove inscenacije Shakespearea, hrvatske dramske baštine, (Marin Držić, Ivo Vojnović), kao romanist predan je bio francuskim, talijanskim i španjolskim dramskimpiscima,zapamćenesunjegove režije u HNK-U u Zagrebu, recimo “Vučjak” Miroslava Krleže ili “Kiklop” Ranka Marinkovića.
”U svom kazališnom biću Kosta Spaić bio je glumac, u radu sa glumcima bio je jednostavan a vrlo dubok, ali i lak u ophođenju s njima, režirao je i vrlo krhke tekstove tako majstorski i briljantno da su mogli ravnopravno stajati uz velike dramske naslove”, prisjeća se glumica Neva Rošić rada s njim, o njemu su u HNK-U u Zagrebu prigodom stote godišnjice rođenja govorili i glumica Branka Cvitković, glumacdragandespot,pismomizvaraždina, gdje trenutno režira, prisjetio ga se i redatelj Krešimir Dolenčić.
U časopisu za književnost i znanost Dubrovnik, br. 1-2 iz 1994, u godini smrti Koste Spaića, objavljen je In memoriam glumca Zlatka Viteza, obraća mu se kao profesoru od kojega su naučili ono što je važno za rad u teatru: “…zahvalni smo vam jer ste nas naučili da bez nacionalne drame nema hrvatskog glumišta, učili ste nas da čuvamo svoje dostojanstvo, učili da je glumac središnja točka teatra, ali i uvijek upozoravali da je kazalište kolektivni čin, da svi koji rade kazalište trebaju biti jedan dobro uštimani orkestar, i ono najvažnije - da svaka predstava mora imati razlog - POURQUOI. Vjerovali
ste duboko u humanističko poslanje kazališta, vjerovali ste da predstava može promijeniti svijet, učiniti ga boljim. Bili ste prvi i, zapravo, jedini vojskovođa s jedinom zastavom srca u kazalištu”.
Poznato je da je Kosta Spaić bio jedan od pionira ambijentalnog teatra na našim prostorima u to vrijeme, znamenit je njegov poetski zapis o scenskim prostorima i repertoaru Dubrovačkih ljetnih igara (jedno vrijeme bio je i na čelu te kazališne manifestacije), u tom malom, kristalno jasno ispisanom eseju o scenskom prostoru van same kazališne zgrade kao da je sadržana i sama bit njegova učenja o umjetnosti teatra. Navodeći što sve takav scenski prostor mora sadržavati da bi se uopće takvim mogao nazvati, Kosta Spaić piše: “Scenskim prostorom ne može postati bilo koja zgrada, bilo koje drvo, bilo koji zid, samo ona zgrada, samo oni trgovi, samo oni prostori koji su doživjeli tisuće ljudskih sudbina, komičnih ili tragičnih i koji još uvijek o njima govore, koji govore o sudbini jedne kulture, prostori u kojima je nevidljivom rukom ispisana čitava jedna povijest, samo oni mogu postati plodno tlo da se na njemu u kratkom trajanju jedne kazališne predstave ponovo rode nove ljudske sudbine, samo oni mogu izgubiti svoje svakodnevne uporabne vrijednosti i dobiti kazališno-scenske vrijednosti. Od takvih zgrada, trgova i prirode, od takvih značajnih i živih kamenih svjedoka ljudskih sudbina stvoren je i grad Dubrovnik.” Naravno, slijedi podrobna eksplikacija što se uopće može igrati u takvom scenskom prostoru: “Dubrovačka arhitektura rođena iz mediteranskog duha pobuđuje našu maštu na bezbroj asocijacija u vezi sa dramskom literaturom. No, čini se kao da bi se dubrovački ‘scenski’ prostori pobunili kad bismo željeli u njima oživiti djela koja su strana tom mediteranskom duhu, toj klimi i atmosferi. Logično je da temelj dramskog repertoara tvore djela rođena u tim prostorima, Držić i Vojnović. Uz njih dolaze u obzir u prvom redu djela koja su svojom poetskom snagom nadrasla nacionalne i prostorne okvire u kojima su rođena, koja govore o bitnim problemima ljudske egzistencije. Nije toliko važno kad su nastala, koliko je važno da se skladno uklope u atmosferu prostora.”
Nije učinjeno puno
Slijedi i za današnji trenutak teatra izuzetno značajno pitanje repertoara, naravno u čijem oblikovanju i taj scenski prostor ima nedvojben utjecaj, Kosta Spaić to ovako analizira: “Razmišljajući o repertoaru iz aspekta scenskog prostora, ne smijemo zaboraviti da repertoar nije pojava statična, nešto što je vremenski ograničeno samo na jednu sezonu repertoar je stalna borba za realizaciju kazališne vizije, tu borbu moramo i možemo promatrati samo u smislu njezina kretanja, u ovisnosti o svemu onome što je jednoj etapi te borbe za realizaciju kazališne vizije prethodilo i u vezi sa onim što još treba prevladati. Repertoar dakle znači kretanje jedne kazališne ideje u njezinoj temeljnoj liniji”. Osvrnemo li se pomnije i promotrimo li detaljnije repertoare kazališnih kuća u našem okruženju, za koliko bi se njih danas moglo reći da barem djelomično slijede taj put, to “kretanje jedne kazališne ideje u njezinoj temeljnoj liniji”. Najzad, Kosta Spaić se osvrće i na same Dubrovačke ljetne igre, uviđa već tada što im nedostaje: “Ta je repertoarna dinamika već zacrtana djelima Marina Držića i Shakespearovim. Čini nam se da bi u budućnosti ta dva autora morala ostati glavnim putokazima repertoara Ljetnih igara - jer Marin Držić još uvijek predstavlja najblistaviji izraz naše, hrvatske vizije kazališta, a Shakespeare je vječno nazočno mjerilo svih kazališnih vrijednosti. Ako Ljetne igre pretendiraju ostati naša najveća kazališna svečanost, one to ne mogu biti bez ta dva genija dramske riječi… No, definitivan smisao kazališnog pothvata i kazališne svečanosti koja nosi ime Dubrovačke ljetne igre može se ostvariti potpuno samo uz sudjelovanje našeg živog dramskog pisca. Na tom planu, na planu suvremeni hrvatski dramski pisac Dubrovačke ljetne igre do današnjeg dana nije učinjeno puno. Možda je jedan od razloga u tome što naši pisci još nisu svjesni kolike mogućnosti pružaju izuzetni scenski prostori Ljetnih igara i svečani karakter te kazališne manifestacije.”
Stota godišnjica rođenja velikog umjetnika teatra Koste Spaića dobar je trenutak da se prisjetimo tih njegovih zapažanja i pouka, uočimo koliko se toga u međuvremenu promijenilo, ali i koliko pozorišna zbilja danas zaista odražava trenutak vremena u kojem živimo.