Povratak Gojka Šuška

Danas, kad je Franjo Tuđman kanoniziran i izliven u čitav niz statua, mahom tragikomičnih, od kojih onaj najveći zagrebački spomenik uopće ne sliči na njega, mnogi zaboravljaju kako je sve skupa počelo. Ljudima je krajem devedesetih Tuđmana i njegovog doba bilo dosta. Istina je da je opet trebalo napraviti dvije koalicije i to od konzervativnih, preko regionalnih i liberalnih stranaka, do SDP-A, a i Tuđman je za vrijeme kampanje preminuo, da bi HDZ doživio težak poraz na izborima. Ali u društvu se osjećalo kako je ljudima dosta tuđmanizma. Raskid s njegovim dobom bio je toliko temeljit da je na prvu godišnjicu smrti splitski Feral Tribune objavio fotomontažu, i to čak ne na naslovnici, nego na posljednjoj stranici, Franje Tuđmana u kućnom džemperu, kako pod rukom drži splitski tjednik, uz natpis ‘Je l’ me netko tražio’.

I doista, ne samo da ga nitko nije tražio i da je prvi predsjednik samostalne Hrvatske bio posve zaboravljen nego bi i njegovo nasljeđe i stranka bili do kraja razmontirani samo da je Ivica Račan imao hrabrost i politički instinkt Stipe Mesića. To, kao što znamo, nije bio slučaj, pa smo na koncu dobili veliki Tuđmanov comeback i zemlju koja devedesete puno više mitologizira i prihvaća nacionalističke vrijednosti tog doba, nego što je to činila u vrijeme kad su se vrijednosti tog doba uspostavljale. No, put do toga je bio dug. Prvo je Mesić omogućio da transkripti iz predsjednikovog ureda postanu javni pa smo saznali sve o podjeli Bosne i Hercegovine, kontaktima sa Slobodanom Miloševićem, vezama s čelništvom Herceg-bosne, o načinu na koji se odvila privatizacija. Potom su, doduše jednokratno i bez prava da išta od tih dokumenata iskopiraju i sačuvaju, novinari i aktivisti koji su bili praćeni i prisluškivani od tajnih službi, nekoliko stotina njih, pozvani da dođu pogledati svoj dosje ako žele. Onda je Hrvatska konačno izronila iz međunarodne izolacije, pa su u mainstream medijima kao ekskluzivne počele biti objavljivane vijesti o ratnim zločinima, koje je Feral Tribune objavljivao godinama ranije. Pokušaj Hdz-ove kontrarevolucije s mitingom na splitskoj Rivi nije uspio i kao posljedicu dobili smo umiveni, ali jednako kleptokratski Sanaderov HDZ koji je vodio zemlju konačno iz devedesetih. Sve navedeno bilo je praćeno ozbiljnim nezadovoljstvom Crkve i desnice, a Franjo Tuđman je dobivao groteskne spomenike po provinciji, no isto tako bio ozbiljno zaobilažen u većim gradovima.

No, onda se sve urušilo i došla je 2013. godina u kojoj je Željko Kerum u kampanji za lokalne izbore odlučio podići spomenik Tuđmanu praktično na Rivi i to bez glasa otpora u Gradskom vijeću Splita. Zbog toga sam odlučio pokrenuti peticiju protiv te odluke pa i izići na lokalne izbore, a u brzom roku smo skupili više od pet tisuća potpisa. Sve skupa je jasno bilo uzalud, ali ono s čim sam zapravo bio šokiran, jeste činjenica da je lijevoliberalna javnost visoko centralizirane zemlje tako olako shvaćala činjenicu da je legalizacija i kanonizacija Franje Tuđmana u Splitu, tj. u drugom gradu u zemlji, značila definitivno popločavanje puta ka njegovoj službenoj kanonizaciji, koju danas više skoro nitko ne dovodi u pitanje. Kad im je postalo jasno da se radi

Danas je situacija takva da je, s izuzetkom koalicije oko Možemo i Radničke fronte, kompletna politička scena jedinstvena u nacionalističkom odnosu prema Bosni i Hercegovini. U svemu tome, drugi čovjek devedesetih, Gojko Šušak, ostao je u sjeni, ali kao jasna ikona među desnicom u hercegovačkom zavičaju