Što ako nitko ne bude imao ništa protiv suca iz Milanovićeve noćne more
Nobilo je za povijesnu presudu kandidata za predsjednika Vrhovnog suda Marina Mrčele rekao da nema puno sudaca koji bi oslobodili novinare kad je oštećenik predsjednik Tuđman te je dodao da je žalosno što uz stručnost sudac mora posjedovati i hrabrost da bi ispravno odlučio
Kad bi se birao najbolji kandidat za predsjednika Vrhovnog suda, bio bi to doc. dr. sc. Marin Mrčela. Ali problem je u fiksaciji predsjednika Zorana Milanovića, svjetskom presedanu u demokracijama, da na čelu najvišeg suda može biti svatko, samo ne sudac tog suda. Nitko od četvero Mrčelinih konkurenata nema njegovo iskustvo rada na svim instancijama od 1988. do 2000. na općinskom, pa županijskom (uskočki predmeti i ratni zločini) i od 2008. na VS-u. Ima i bogatu znanstvenu karijeru, a njegov stručni angažman dobio je potvrdu i izvan Hrvatske pa i nedavno kad je prošao kao kandidat za ESLJP iako je dvoje protukandidata dobilo više glasova. Magistrirao je 1998., a doktorirao 2012. Od 1994. suradnik je u nastavi na Pravnom, a od 2009. i na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, te od 2016. docent na PF-u u Osijeku. Bio je stipendist Hubert Humphrey Fellowship Program sveučilišta u Washingtonu, suradnik je u nastavi i na institutu američke odvjetničke komore za središnju i istočnu Europu u Pragu. Predstavljao je RH na Vijeću Europe i Odboru UN-a o ljudskim pravima. Od 2006. zamjenik je predsjednika GRECO-a, a od 2011. predsjednik. Ekspert je Vijeća Europe za kazneno pravo. Dobio je i odlikovanje Reda sv. Agathe, Vitez velikog križa, Republike San Marino.
Suca Mrčelu upoznao sam kao novinar na Općinskom sudu u Zagrebu. Bio je jedan od nekoliko sudaca koji su i tih devedesetih razumjeli ulogu medija u demokraciji. Jednom smo prigodom opušteno ćaskali uoči rasprave s koje sam izvještavao za Večernji list. Kad sam kasnije pisao bilješke, da si olakšam, prekrižio sam noge i na moje čuđenje, doduše neizraženo, sudac Mrčela oštro me prekorio da smo u sudnici, a ne u kafiću.
Naknadno sam shvatio značenje njegove autoritativne reakcije za očuvanje digniteta sudnice i sudske rasprave. Kasnije bi se, naravno da Mrčela to ne vidi, “naslađivao” svaki put kad bih mogao pretpostaviti što će snaći svakoga tko se previše opusti u njegovoj sudnici. Autoritativan je znao biti i u izricanju kazne, kao kad je osvajaču olimpijske medalje u boksu izrekao zatvorsku kaznu procijenivši da je i njegova uloga statista u iznudi zbog te titule bila bitna. Bio je i štit za medijske slobode kad se ni većina medija nije usuđivala suprotstavljati vladavini dr. sc. Franje Tuđmana na vrhuncu moći. Novinari Feral Tribunea bili su “neprijatelj broj 1” tadašnje vlasti, a on je Viktora Ivančića i Marinka Čulića 1996. oslobodio optužbe da su narušili čast i dostojanstvo predsjednika, što se tada progonilo po službenoj dužnosti. Iako ništa nije dalo naslutiti takvu presudu, osobito ne kad je odvjetnici Vesni Alaburić prigovorio: “Ako je vaša obrana ozbiljna, onda kršite odvjetnički kodeks, a ako je satira, njoj nije mjesto u sudnici!” Jedan od branitelja, odvjetnik Anto Nobilo, nakon presude rekao je: “To je velika pobjeda demokracije i novinara i velika stvar za pravosuđe jer nema puno sudaca koji bi s ovim oštećenikom donijeli ovakvu odluku. Žalosno je da sudac danas treba, uz stručnost, posjedovati i hrabrost da bi donio ispravnu odluku”.
Bila je sporna fotomontaža u satiričnom tjedniku na kojoj Tuđman prima “najdraži pehar od dr. Ante Pavelića” u obliku male skulpture spomenika žrtvama u Jasenovcu te Čulićev osvrt “Pola Tito, pola Pavelić”. Oslobađajuća presuda je ukinuta, ali on je opet isto presudio pa su tužitelji tražili novog suca. Na trećem suđenju, Mrčela je našao, mogli bismo reći, satirično rješenje jer je preko Ministarstva pravosuđa tražio podatak o političkoj doktrini i praksi generala Franca kako bi to usporedio s Tuđmanovom doktrinom s obzirom na to da su feralovci pisali da je bio Francov sljedbenik. To je potrajalo, a 2000. je Ustavni sud ukinuo odredbu koja je štitila najviše dužnosnike. Tu smo presudu 2012. uvrstili među 20 najvažnijih u RH. Po nekima ta je presuda stajala Mrčeli na putu da ranije postane sudac VS-a, a ne, kako su tumačili u DSV-u, da je premlad pa se još treba kaliti. Sada su se Mrčelina postignuća urušila jer je 2014. bio u sudskom vijeću koje je dopustilo izručenje Josipa Perkovića Njemačkoj zbog udbaške likvidacije Stjepana Đurekovića. Tadašnji premijer Zoran Milanović izručenje Perkovića i Mustača bio je spreman spriječiti i pod cijenu pribijanja Hrvatske na stup srama. Od tada je opijen mržnjom prema sucima VS-a. Svašta je petljao, ali stvarne motive svog iracionalnog zalaganja nikad nije otkrio.
Mrčela bi trebao dobiti pozitivna mišljenja i oporbe i vlasti, dakako i struke. Dok bi mr. sc. Radovan Dobronić kao sudac prvog stupnja mogao imati problema na Općoj sjednici VS-a, a osobito ako to bude i većinski pristup saborskog Odbora. Iako je donio jednu od najvažnijih i najhrabrijih presuda u povijesti našeg pravosuđa, i to uz izniman intelektualni napor, na čast hrvatskog sudstva. Tada će predsjednik Milanović u toj šahovskoj igri biti u teškoj poziciji. Ispast će da drži samo do svoga iracionalnog stava o Mrčeli kao sucu iz svoje noćne more.